O Matvejeviću sam već jednom pisala – tačnije o njegovoj knjizi Kruh naš (tekst možete pročitati OVDJE), ali to mi očito nije bilo dovoljno, tako da evo još jednog, o knjizi Mediteranski brevijar.
Mediteranski brevijar još je jedna Matvejevića knjiga pisana stilom koji u isto vrijeme može da vas osvoji količinom informacija koje se vrlo ležerno navode i provlače kroz cjelokupno tkivo teksta, ali i da probudi osjećaj frustracije, jer ste sigurni da ni polovinu informacija koje upijete nećete zadržati nakon tog jednog čitanja. Ovo je knjiga u kojoj se znanje i doživljaj stalno prepliću i prožimaju, kao i lično iskustvo i posredna saznanja. Slike su dopuna tekstu, a sam tekst je mješavina iskustvenog, mitskog, istorijskog, književnog, etimološkog, kulturološkog, enciklopedijskog…
Šta se konkretno može naći među koricama ove knjige? Sve što je u široj ili užoj vezi sa Mediteranom. Ulogu svojevrsnog uvodnika ima Magrisov tekst Za filologiju mora, u kojem se navodi sljedeće:
Glas koji dolazi iz Srednje Evrope – iz kontinentalnog svijeta, sa širokih hrvatsko-panonskih nizina – napisao je, evo, genijalnu knjigu o Mediteranu, nepredvidivu i blistavu, koja jednako obogaćuje kulturnu historiografiju kao i književnost o moru s njenim tisućljetnim bogatstvima, koja su ravna blagu potonulome u morske dubine.
Kultura i povijest izravno se uvode u stvari, u kamen, u bore na licima ljudi, u okus vina i ulja, u preljeve valova. Matvejević nastoji obuhvatiti Mediteran, prepustiti se čari te riječi, ali i strogo odrediti značenja, te povući granice i ustanoviti međe.
U svakom od dijelova ove knjige sadržano je čitavo more podataka raznorodne prirode. Može se tako u knjizi naći podatak o etimologiji riječi otok i ostrvo, ali i popis pojedinih mediteranskih ostrva sa njihovim određenim posebnostima. Svoje mjesto u knjizi našle su i priče o brodovima i najsitnijim detaljima koji se s njima dovode u vezu, pravljenje katrana, način psovanja i formiranja psovki uz obalu i unutrašnjosti, kratki istorijat psovke i njeno širenje, razne biljke i proizvodi koji se od njih dobijaju, priče o Odiseji i pravljenju mapa, slike ruža vjetrova od 4. do 16. vijeka i još mnogo (ali zaista mnogo) toga.
Građa u knjizi podijeljena je u tri dijela, gdje je u prvom dijelu akcenat stavljen na opise, u drugom na slike, a u trećem na pojmove, a sve to, kako i sam autor navodi, odgovara riječima sadržanim u naslovima tih dijelova: brevijar, karte i glosar.
Dio o pojmovima, što je i posljednji dio knjige, završava opaskom o protoku vremena i dinamičnosti jezika, tj. o promjenama značenja riječi – o odnosu grčkog artos i psomi, hydor i nero, oinos i krassi:
I kruh, i vino, i voda promijenili su imena. More je ostalo isto: thalassa. Mediteran je jedan, rekao bih glosator, njegovi se izrazi razlikuju.
Leave a Reply