Pregled 2020. godine

Vjerovali ili ne, izgleda da smo dogurali i do kraja ove 2020. godine. A ako smo na samom kraju godine, onda je vrijeme i za nekakav pregled raznih stvari koje su obilježile prethodnih 12 mjeseci. Od 2016. redovna sam s ovakvim postovima, što znači da je ovaj čak peti po redu. Pa da krenemo polako sa listom najboljih knjiga, serija, filmova i raznih nekih sitnica.

KNJIGE. Po običaju, krećemo s knjigama, a tu mi je najveća pomoć, kao i inače, Goodreads pregled godine.  Od ukupno 52 naslova, koliko sam 2020. pročitala, evo šta bih to izdvojila na sami vrh liste. Roman Najplavlje oko Toni Morison prvi je roman ove nobelovke. Prvobitno  je objavljen 1970. godine, a kod nas se javlja 2019. u izdanju Darma Books. Riječ je o romanu u kojem se autorka, pomoću priče o životu djevojčice Pekole Bridlav, koja potiče iz siromašne, problematične, crnačke porodice, osvrće na interakciju složenih odnosa koji se tiču, između ostalog, pitanja klase, rase, nametnutih ideala ljepote, ženskosti, seksualnosti, nasilja i uopšte (ne)mogućnosti pojedinca da svojim djelovanjem utiče na razne posljedice koje iz tih odnosa proizilaze. Romanu sam posvetila i poseban tekst na blogu, tako da u njemu možete saznati više o knjizi, kao i steći nešto detaljiniji uvid o tome kakvi su moji utisci (ovdje). Dalje, tu je i neizostavni Juval Noa Harari, ove godine sa knjigom Homo deus, koju je kod nas objavila Laguna. Dok je Sapijens usmjeren na pitanja koja se tiču čovjekove prošlosti i istorije civilizacije, Homo deus usmjeren je na budućnost, na ono što čovjeka tek čeka. Ili barem sam podnaslov Kratka istorija sutrašnjice na to upućuje. Ta budućnost tema je zapravo tek trećeg dijela, dok su prva dva, zajedno s uvodom, posvećena svemu onome što je do takve budućnosti dovelo i što je na neki način pojašnjava i čini logičnim korakom. U prevodu: ako ste čitali Sapijens, znajte da će vam dobar dio ove knjige biti ponavljanje onoga što je tamo napisano. Ali opet, bez obzira na takav postupak (koji, opet, može biti koristan onima kojima je baš ova knjiga prvi susret s Hararijem), i ovo je jedna sjajna knjiga. Obuhvata gotovo nevjerovatno širok spektar tema i oblasti, dotiče se mnogih ozbiljnih tema, ali autor to čini na jedan vrlo prijemčiv način, definitivno uspijevajući u namjeri, ako mu je to bila namjera, da sve potencijalno komplikovano predstavi na što jednostavniji način. Takve stvari treba cijeniti. Pored osvrta na najbitnije momente ljudske civilizacije, koji su čovječanstvo i doveli u današnju poziciju, pa kako god da je danas vidimo i vrednujemo, centralno pitanje jeste ono koje se tiče prirode mogućih ishoda iz takve jedne pozicije. Da li su sva bića, uključujući i čovjeka, samo skup algoritama? Kako je takvo viđenje uticalo, kako utiče i kako bi moglo dalje uticati na razvoj tehnologije, a i načina ljudskog života uopšte? Šta je to dataizam? Kuda vodi razvoj vještačke inteligencije? Pitanja je mnogo, ali odgovori nisu formulisani kao neka propovjednička uvjerenja, već više kao svojevrsne natuknice, pretpostavke zasnovane na dosadašnjim tokovima civilizacije, koje se mogu potvrditi ili pak pokazati netačnim. Upravo ta sposobnost uočavanja obrazaca i povlačenja paralela među na prvi pogled udaljenim pojavama jedna je od stvari koje me posebno oduševljavaju kod Hararija. One mogu biti na mjestu, a nekad mogu biti samo proizvod onog pripovjedačkog ja, o kojem pišu i Harari i Taleb. U svakom slučaju, preporuka i za ovu knjigu. Poseban post o Harariju još uvijek nije na blogu, čekam da pročitam i njegovu treću knjigu, pa onda planiram pisanje.

Ovo je bila i godina kada sam se upustila u avanturu zvanu čitanje knjiga koje su zasnovane na reinterpretaciji antičkih mitova. Prva knjiga tog tipa jeste Kirka Madlin Miler, a druga je A Thousand Ships Natali Hejns. E sad, ni jedna ni druga knjiga možda ne idu u red onih zaista najboljih koje sam pročitala ove godine, ali ipak predstavljaju važan dio ove moje čitalačke 2020, tako da sam ih odlučila uvrstiti ovdje. I o jednoj i o drugoj sam pisala ove godine (ovdje i ovdje), tako da ću se sada samo osvrnuti na neke glavne odlike. Kad je riječ o romanu Madlin Miler, autorka je uspjela da se izbori s temom koju je odabrala, mislim da će svako osjetiti i prepoznati njeno istinski dobro poznavanje raznih detalja kad je riječ o grčkoj mitologiji (a s druge strane ne morate uopšte biti nešto pretjerano upućeni u detalje da biste čitali ovu knjigu), kao i sposobnost da ih uvezuje u širi i širokoj publici zanimljiv narativ. Utisak koji sam stekla tokom i nakon čitanja jeste da ni sama autorka nije pisanju pristupila s namjerom da stvori neko krajnje inovativno djelo koje će ostati imuno na (pre)naglašene tragove sentimentalnosti, već da ponudi jedno novo čitanje vijekovima stare priče, spakovano u jedan vrlo prijemčiv i savremenom čitaocu zanimljiv i primamljiv narativ. S druge strane, kao Madlin Miler, i Natali Hejns ima želju i namjeru da nam ponudi materijal za jedno novo čitanje o sudbinama antičkih junaka i junakinja (iako se posebno naglašavaju ženski glasovi, priča je često usmjerena i na same junake, dakle nisu ni oni prosto ignorisani ili izostavljeni), ali ona to ne radi romanesknim razvojem i detaljnom karakterizacijom jedne odabrane junakinje, kao u slučaju Kirke. To s jedne strane može biti shvaćeno i kao nedostatak, ali i kao otežavajuća okolnost kad je riječ o samom činu uranjanja u narativ, jer je izostavljen taj jedan centralni lik za koji se vežete i čiju sudbinu pratite. Ipak, i takav postupak je logičan ako uzmemo u obzir autorkinu namjeru, koju izriče i sama Kaliopa u tekstu, da ovo nikada nije trebalo da bude priča o jednoj ženi, već o mnogim, o svim ženama.

Zatim, tu je presimpatična knjižica Why We Hate Cheap Things, koju čitam drugi put ove godine. Riječ je o jednom od projekata iza kojih stoji The School of Life, koji je osnovan s idejom razvoja emocionalne inteligencije, kao aspekta koji se u klasičnoj edukaciji često stavlja negdje tamo iza ili se jednostavno u potpunosti zanemaruje. Njihove knjige pisane su i objavljivane s namjerom da zabave, pouče, utješe ili transformišu, a teme koje pokrivaju prilično su raznolike. Konkretno ovaj naslov spada u red onih knjižica koje se pročitaju za manje od sat vremena. Našlo se tu dosta zanimljivih detalja: od cijene koju je ananas imao u Evropi u 17. vijeku (zato ove sličice ananasa), o upotrebi seksa pri prodaji stvari još u periodu renesanse, o dobrim i lošim stranama materijalizma, o našem (ne)opravdanom uvjerenju da sami i bez uticaja okoline gradimo lični ukus, sve potkrijepljeno mnogim primjerima iz lilovne umjetnosti… Krajnje simpatično, uz postavljanje mnogih pitanja o vrijednosti, odnosu cijene i kvaliteta, trošenju, materijalnom, prednostima i manama industrijske revolucije… Djeluje možda površno i gotovo elitistički ovako na prvu, na osnovu samog naslova, ali ne može biti dalje od toga, vjerujte mi na riječ. Knjiga ima ukupno 6 poglavlja, a evo i njihovih naslova, prilično su ilustrativni: 1) Why We Hate Cheap Things, 2) Why We Look Down on People Who Don’t Earn Very Much, 3) On Being an Unemployed Arts Graduate, 4) Good Materialism, 5) Why We Are So Bad at Shopping i 6) Using Sex to Sell.

Takođe, tu su dvije knjige čije sam čitanje završila prije nekoliko dana, ali definitivno zaslužuju da se nađu na ovom spisku. Prva je grafički roman More je bilo mirno, rezultat zajedničkog rada Tanje Stupar Trifunović, koja je zaslužna za tekstualni dio, i Tatjane Vidojević, koja je zaslužna za vizuelne aspekte. Knjiga je objavljena u izdanju Besne kobile, sjajnog je kvaliteta, a priča nimalo ne zaostaje. Priča se ne zadržava samo na jednoj vremenskoj ravni, a u sami centar postavlja se pitanje bola, gubitaka i pokušaja nošenja sa svim onim što iz toga proizilazi. Iako i sam tekst funkcioniše kao jedna čvrsta cjelina, ilustracije su mu zaista dale jedan nov život i jednu potpuno novu dimenziju, popunjavajući vizuelnim mjesta tekstualnih tišina. Da skratim: divna priča, sjajne ilustracije i veoma kvalitetno izdanje. Druga knjiga je nova zbirka Lane Bastašić naslova Mliječni zubi, koja je za područje BiH objavljena u izdanju Buybooka, a za područje Srbije u izdanju Booke.  Zbirka Mliječni zubi već svojim naslovom nagovještava glavne teme kojih će se autorka dotaći: sve što ima veze sa sferom dječjeg i periodom djetinjstva, ali daleko od toga da je riječ o nekom očekivanom, klasičnom predstavljanju djetinjstva kao perioda sreće, nevinosti i najčistije moguće ljubavi. Ne, ovo djetinjstvo, baš kao i mliječni zubi, donosi sa sobom i nepovratne i krvave gubitke, doslovno, ali i u najširem mogućem smislu. Sjajan koncept, stilski i jezički veoma sređene i promišljene priče, lijepo se nadovezuju i uvezuju u jednu cjelinu, podjednako i jednostavne i duboke i kompleksne. Istinski sam uživala.

Ovom spisku knjiga moglo bi se dodati još mnogo toga, poput naslova koje smo ove godine objavili u Imprimaturu (a objavili smo ih više nego ikada, čitavih 18 komada, što domaćih autora i autorki, što prevoda sa španskog, njemačkog, italijanskog i češkog jezika), ali već vidim da će ovaj tekst biti kilometarski, tako da u to polje neću ni pokušati da uđem. Ako ste čitali nešto od onoga što smo vam ove godine spremili, podijelite utiske, tome se uvijek beskrajno radujemo.

• 

• 

FILMOVI I SERIJE. Ok, vrijeme je da pređemo i na sve one sjajne stvari koje sam pogledala ove godine, a bogami ih je i bilo, tako da ću se pokušati ograničiti na predstavljanje vrlo sažetih utisaka. Naravno, bilo je tu dosta novih sezona starih serija, kao što su The New Pope, Narcos: Mexico 2, Peaky Blinders, This Is Us, Novine 3, kao i nove sezone The Crown.

A kad je riječ o novim serijama, makar novim za mene, onda je tu presimpatična serija Younger, smještena u svijet izdavaštva (ok, možda je tu najmanje riječi o samom izdavaštvu i možda ima vrlo malo dodirnih tačaka sa nečim što se može nazvati realističnim, ali hej). Epizode su kratke, a serija super za opuštanje i kao stvorena za vikende kad vam treba malo odmora od svega. Onda, tu je kratka Netfliksova serija Unorthodox. Zasnovana je na memoarima Debore Fledmen i prati život članova hasidske zajednice u Bruklinu. U centru priče jeste mlada Ester, koja se odlučuje na bijeg iz te zajednice, te odlazi u Berlin. Glavnina priče odvija se na ta dva međusobno isprepletena plana: život u zajednici, sa svim ograničenjima te strogim i jasno definisanim pravilima, i pokušaj traženja novog života van zajednice. Zatim serija I Know This Much Is True, zasnovana na istoimenom romanu iz 1998. godine. Dvostruka glavna uloga pripala je Marku Rafalu, koji glumi braću blizance Dominika i Tomasa. Kroz priču o odrastanju, životu i odnosu dvojice braće, od kojih jedan pati od paranoidnog tipa šizofrenije, razvija se i šira priča o mentalnoj bolesti, o traumama, s posebnim osvrtom na one višegeneracijske, o načinima na koje se nosimo s gubitkom i tragedijama. Tu je i apsolutno prekrasna Foodie Love. Iz epizode u epizodu pratimo odnos dvije osobe, od momenta njihovog upoznavanja, preko njihovih narednih susreta, uz osvrt na prethodna iskustva iz ranijih veza, koja su ih na neki način i oblikovala. Ljubav prema hrani i piću jedna je od najbitnijih crta koje ih povezuju. A titula najduhovitije serije definitivno ide za State of the Union, za čiji je scenario zaslužan Nik Hornbi. Ima deset kratkih epizoda od po desetak minuta i zaista se gleda u dahu, kao film. Priča prati odnos Luiz i Toma, koje na samom početku prve epizode srećemo u jednom pabu, gdje su se našli pred odlazak na sedmičnu seansu bračne terapije. Svaka naredna epizoda počinje na istom tom mjestu, u vidu svojevrsne pripreme, uz pivo i vino, pred sljedeći razgovor s terapeutom. Ovom spisku pridodajem i predivno snimljenu seriju Normal People, koja je rađena prema istoimenom romanu Sali Runi, i koja u srž stavlja probleme koji se tiču odnosa među prijateljima, ljubavnih i seksualnih odnosa, onih porodičnih, kao i pitanje razumijevanja sebe te problem komunikacije i to kako i neki sitni nedostatak u tom kanalu može izazvati brojne posljedice. Serija, a i knjiga, koja zaista (s)hvata momenat osjećajnosti danas.

Kad je riječ o dokumentarnim serijalima, onda tu valja spomenuti Jeffrey Epstein: Filthy Rich, koja u četiri epizode donosi priču o milijarderu Džefriju Epstinu, i njegovom monstruoznom organizovanju čitavog lanca podvođenja i silovanja maloljetnih djevojaka. Serija donosi pojedine detalje iz njegovog ranijeg života, ali centar priče usmjeren je na razgovor sa brojnim svjedocima i žrtvama: o tome kako su zapravo bile uvučene u Epstinovu zamku, o mehanizmima po kojima je funkcionisala cijela struktura koju je organizovao, o brojnim poznatim ličnostima koje su u cijelu priču upletene, a potom i o njegovom hapšenju i smrti. Krajnje potresna, ali istovremeno i vrlo važna serija.

Na polju dokumentarnih filmova, spomenula bih 13th.Film je iz 2016. godine, naslovljen je prema 13. amandmanu, a tretira razna rasna pitanja, pokazujući to da iako je ropstvo u Americi formalno ukinuto, njegovim suštinskim odlikama omogućen je opstanak, koji se možda i ponajviše ogleda u ekstremno visokom procentu crnaca koji završavaju u zatvorima. Vrlo zanimljivo obrađena tema, jasno i sistematično predstavljena, što kao rezultat daje film čije gledanje prati osjećaj uklapanja kockica u jednu širu sliku, koja nije nimalo bezazlena. A sjajnim filmovima, ovaj put igranim, treba dodati i ovogodišnji danski Another Round o grupi prijatelja nastavnika koji odluče da testiraju teoriju o tome da održavanje određenog procenta alkohola u krvi pozitivno utiče na čovjekov nivo opuštenosti i kretivnosti, a samim tim i nošenje sa raznim zadacima koje nosi svakodnevica. Koliko god da je film duhovit, a u određenim momentima i te kako jeste, toliko je i dirljiv i lijepo snimljen, jednostavno: nešto predivno za gledanje!

OSVRT NA GODINU. I za kraj, jedan kratak opšti osvrt na ovu godinu. Bilo je zaista svega i svačega, i panike, i nerazumijevanja svijeta oko sebe, više nego inače, i preispitivanja, onih potrebnih i onih vjerovatno suvišnih, i nesigurnosti, i straha, i posljedica hroničnog umora, ali pisanje ovih objava 31. decembra uvijek me natjera da se osvrnem prvenstveno na ono što je godinu obilježilo u pozitivnom smislu. A uvijek se nešto nađe, nekad samo treba malo više kopati, istina. Jeste, bilo je sjajnih knjiga i filmova i serija, vjerujem da je ova godina pokazala koliko su nam ove stvari zaista bitne u životu, da nisu prosto zabava ili način na koji provodimo slobodno vrijeme, već suštinska potreba, nešto što postaje dio nas i gradi naša iskustva i poglede na svijet. Da, bilo je dosta toga što nas je vjerovatno i te kako transformisalo, a da toga možda još uvijek nismo u potpunosti ni svjesni. U svakom slučaju, vrijeme je za novi krug. Uvijek se nadamo da će biti bolji od prethodnog. Khm, 2021. godino, zadatak ti i nije nešto težak.