Pregled 2017. godine

Na kraju prošle godine odlučila sam da umjesto klasičnog posta mjesečnih preporuka u decembru napišem post koji bi sadržao najbolje od najboljeg što je našlo svoj put do mene u toj godini (tako je nastao ovaj post ovdje), a kako mi je takav uvid u čitavu godinu vrlo zanimljiv, ostajem i ovaj put pri takvoj ideji. Ovaj post je tako osvrt na godinu koja je još malo pa potpuno iza nas, a u njemu su se našle mnoge stvari koje sam ovdje već spominjala, ali i neke nove, a sve razvrstano u različite kategorije, tako da svako može lako preskočiti ono što ga ne zanima i obratiti pažnju samo na ono što mu se čini zanimljivim i što se uklapa u ličnu sferu interesovanja. Pa da krenemo…

KNJIGE. Kad je riječ o pregledu knjiga, uvijek se oslanjam na Goodreads i ono što sam tamo pribilježila. Uvijek mi je vrlo zanimljivo pregledati sve što sam te godine čitala i uporediti utiske i broj zvjezdica koje sam dala svakoj knjizi (da li su sve one sa 5 zvjezdica zaista zadržale taj status i da li su neke sa manjim brojem ipak ostavile snažniji i bolji utisak). Donosim vam u nastavku nekoliko naslova koje sam u različitim periodima ove godine označila kao najbolje i nadam se da mogu poslužiti kao spisak ideja za čitanje u godini koja je pred nama. Nil Gejmen: Srećom, mleko… jedna je od prvih knjiga koje sam pročitala ove godine i definitivno moje oduševljenje nije umanjeno. Divna priča, odlične ilustracije, zadržava pažnju, ne oduzima mnogo vremena, funkcioniše i kao knjiga za djecu i kao knjiga za odrasle. Prve utiske pročitajte u jednom od ovogodišnjih Pet za pet postova: ovdje. Džon Stajnbek: Plodovi gneva. E, ovo je jedna velika knjiga. U svakom smislu. Genijalna i potresna, sa gotovo nevjerovatnom jednostavnošću opisivanja izrazito komplikovanih pojava i odnosa, priča o ljudima, drugosti, putovanjima, tradiciji i novinama, prelazima i promjenama, zločinima i kaznama, pravdama i nepravdama, rođenjima i smrtima… Ako biste birali samo jednu knjigu s ovog spiska, neka to bude baš ova. Vjerujem da se nećete pokajati. Borislav Pekić: Besnilo, 1999, Atlantida. Ova svojevrsna trilogija, kako je često određuju, svakako spada u red najboljeg što sam čitala ove godine. Vrlo slične, ali opet svaka posebna i organizovana na potpuno drugačiji način. Sve tri odlikuje vrlo uspješna imitacija, ali sa transformacijom, žanrovske literature, kao i elemenata mitskog. U Besnilu možete naći fenomenalnu transformaciju motiva lavirinta, datu u vidu aerodroma i njegove podvarijante: kanalizacije, u 1999, koja izgleda kao Sizif na steroidima, pokušaj traženja odgovora na pitanje kada čovjek prestaje da bude čovjek realizovan u vidu priča koje se međusobno nadovezuju kategorijom vremena i prirodom samih likova, a u Atlantidi čudesnu mješavinu istorijskog i mitskog u razvoju civilizacije, ljudskog i neljudskog, tajnog i javnog… 

Margaret Atvud: Sluškinjina priča. Margaret sam počela čitati taman tamo negdje pred seriju. Knjiga je smještena u distopijski okvir, cjelokupni uvid u priču o novom državnom i društvenom uređenju otkriva nam se postepeno, na kašičicu, i iz ugla glavne junakinje, ali atmosfera mučnog i tejskobnog prisutna je i na samom početku, kada tek možemo slutiti šta je to sve što čini svijet priče u kojem junakinja i ostali likovi obitavaju. Za detaljniji osvrt na knjigu, upućujem vas na jedan od ovogodišnjih postova: ovdje.  Slađana Perković: Kuhanje. Jedna od najboljih knjiga savremenih autora do kojih sam stigla u 2017, ali i definitvno najdraža zbirka priča pročitana ove godine. I o njoj sam već pisala na blogu (ovaj post), tako da sada neću dužiti i samo ću se zadržati na tome da je ovo preporuka za sve one koji vole priče koje su bazirane na svakodnevnom, ali tu svakodnevicu na neki način i oneobičavaju, za one koji vole humor vrlo blizak crnom, za one koji vole da prate kako je o temama koje se mogu svrstati u nekakav zajednički kontekst moguće vrlo uspješno pisati na različite načine. Paolo Sorentino: Toni Pagoda i njegovi prijatelji. Gotovo svako ko počne sa gledanjem Sorentinovih filmova dođe u situaciju kada želi da provjeri kakav je Sorentino i kao pisac, ima li tu nekih sličnosti ili su to potpuno dva različita čovjeka, da li je literarno jednako uspješno kao filmsko. I utisci znaju biti prilično različiti. Da, Toni Pagoda odgovara Sorentinovim filmskim likovima i da, iako je riječ o  pisanom, ima tu dosta pažnje posvećene vizuelnom. U svakom slučaju, preporuka za ove priče, koje su mi se ipak učinile malo ujednačenije nego roman Svi su u pravu.  Rišard Kapušćinjski: Šahinšah, Lapidarijum. Mogla bih vrlo lako da ovdje stavim gotovo sve njegove knjige koje sam pročitala, ali zadržavam se baš na ovima jer daju dvije slike jednog pisca. Dok Šahinšah ide u red knjiga kao što su Imperija ili Car, a sve ih karakteriše to da je riječ o djelima u kojima je ono napisano daleko od običnog prikazivanja onoga šta se opisuje, ipak ne previše rasplinuto i pored siline konkretnih informacija i niza aluzija koje su u manjoj ili većoj vezi sa glavnom temom i osom opisanog. Lapidarijum je zbirka fragmenata u kojima ima svega i svačega: misli o pisanju, o sopstvenim knjigama, stilu, društvenim okolnostima različitih vremena i prostora, mentalitetu, velikim ličnostima iz raznih sfera djelovanja. Ne čita se brzinski, ali donosi mnoštvo toga zanimljivog, duboko promišljenog i informativnog. Rumena Bužarovska: Moj muž.  Još jedna vrlo dobra zbirka priča savremene autorke i tematski vrlo bliska pomenutom Kuhanju, i opet jedna od knjiga o kojima sam pisala, tako da vas i ovdje upućujem na raniji i detaljniji post: ovdje.

SERIJE. I ove godine se nastavlja tradicija gotovo manijakalnog gledanja serija. O, da! Ovdje ću samo da se osvrnem na neke od najupečatljivijih i to uglavnom na one sa čijim sam gledanjem tek počela ove godine, dakle izostavljam neke kasnije sezone odličnih serija koje sam počela da pratim ranije (kakav je recimo Narcos). Peaky Blinders. Istina, starija je serija, ali ja sam tek ove godine počela da je gledam i već stigla da završim i posljednju sezonu. Radnja prati priču porodice Šelbi i smještena je u period nakon Prvog svjetskog rata, a prostorno većim dijelom u Birmingem. Ono što je svakako izdvaja i podiže na viši nivo jeste nesvakidašnje uspješan izbor muzike. Da, serija je lokalizovana u pomenuti period, ali muzika je mnogo modernija, tako da priču o razvoju engleskih bandi s početka XX vijeka prate Nick Cave & The Bad Seeds,  The White Stripes, Johnny Cash, PJ Harvey. Big Little Lies. Opet nešto o čemu ste mogli čitati na blogu, tako da vas vraćam na post preporuka u kojem je i ova serija našla svoje mjesto: ovdje Pet za pet. Serija je uglavnom fokusirana na junakinje i vrti se oko života nekoliko idiličnih, barem na prvi pogled, kalifornijskih porodica, dok se ne desi nešto što vrlo snažno tu idilu uzdrma i poremeti ili učvrsti razne odnose među likovima.

The Deuce. Ovo je serija koja tematizuje razvoj američke (njujorške, da budemo precizniji) pornografske industrije i prostitucije i koja je uspjela prevazići problem stereotipnog prikazivanja likova i zaista u svoje jezgro uključiti višeglasje međusobno suprotstavljenih pogleda, uz bitnu napomenu da nečiji postpupci i nečije odluke ne moraju i ne mogu uvjek biti jasni nekome ko ne funkcioniše u istom okviru. The Handmaid’s Tale. Da, Sluškinjina priča i u formi serije, koliko god da se razlikuje od svog literarnog predloška, mislim da je uspjela da funkcioniše i u ovom formatu. Sad nam ostaje da iščekujemo nastavak, kako bismo vidjeli mnoge segmente koji će se razvijati potpuno nezavisno od radnje knjige. This Is Us. Nevjerovatno topla, jednostavna, a opet često tragična i složena priča o ljudima, porodici, ljubavi i pokušajima (pogledati raniji post: ovdje).

Top of the Lake. Još jedna ranije spominjana serija (ovdje) i još jedna serija u kojoj glumi Elizabet Mos. Dvije do sada snimljene sezone bazirane su na priči o životu detektivke Robin Grifin, ali i na slučajevima koje ona rješava. The Leftovers. I za kraj sam ostavila vjerovatno najbolju seriju koju sam pogledala ove godine i jednu od najdražih ikada. O njoj do sada nisam pisala, ali riječ je o seriji u kojoj je polazna tačka događaj koji podrazumijeva neobjašnjivi i iznenadni nestanak 2% svjetske populacije, bez bilo kakve najave ili konkretnog razloga. Iako se kao logičan zaključak nameće da će ovo biti serija posvećena misteriji samog nestanka ili nekakvoj naučnoj fantastici, ona je sve osim toga. Serija je usmjerena ka životima onih koji su ostali, brigama i razmišljanjima, problemima i strahovima onih koji su morali na neki način nastaviti svoje živote. Jezgro serije nije sam nestanak, njena srž postaju ljudi i njihovi odnosi i tako ova serija ostaje jednostavno serija o ljubavi, bez ikakvih patetičnih primjesa koje bi takva fraza mogla nositi, ljubavi koja jedina može da ih spase agonije koju je sam početni događaj izazvao ili samo izdigao na površinu. Ozbiljno dobra serija.

FILMOVI. Kad vam dio rutine postane gledanje velikog broja serija, onda nekako logično postane da će se smanjiti broj pogledanih filmova. Tako je barem sa mnom ove godine. Na ovom spisku su se tako našli neki naslovi uglavnom vezani za dodjelu Oskara, a kako sam o njima već pisala, a i spadaju u red poznatijih i gledanijih, ostaviću vam samo linkove ka tim postovima. La La Land. Zootopia. Hell or High Water. Fences. 

MUZIKA. Soundtrack: La La Land. Pa da, ako se ovaj film našao na listi dražih, onda je negdje očekivano i da se ovo nađe na spisku muzike. Tu ću i završiti. LP. Možda i najdraže muzičko otkriće ove godine i nešto što sam danima bez prestanka slušala. Jorja Smith. Jedan od novijih muzičkih dodataka u grupi onoga što vrlo rado i vrlo često slušam, ali svi koji čitaju njuzleter već znaju za to 😀 Mixcloud liste. I posljednja muzička stvar jesu liste koje često znam da pustim kada ne znam šta bih slušala, a među favoritima stoje mi sljedeće: Un Coctail? Biljana Milanović, Pop kujna #09: Masni soul, Blue Velvet mixtape #5, Biljana Milanović.

NASUMIČNE SITNICE. Bullet journal. Svakako jedna od najboljih odluka ove godine jeste ona da počnem sa upotrebom bullet dnevnika (bullet journal). Definitvno sam pomoću njega postigla najveći stepen organizovanosti i ispunjenosti planiranog. Početkom ove godine napisala sam post o tome, a uskoro stiže i jedan o novoj verziji ovog dnevnika koju planiram da osposobim za 2018.

• 

• 

Estée Lauder Advanced Night Repair Synchronized Recovery Complex II. Vjerovatno jedna od najboljih stvari koje sam ikad počela da koristim i sigurno stvar koja mi je postala izrazito draga u veoma kratkom vremenskom periodu. Balea Beauty Effect maska za lice. Jedna od onih maski čije rezultate vidite čim ih skinete s lica. Cjenovno vrlo prihatljiva, a i te kako radi posao koji kaže da će uraditi. Šta više čovjek da traži… 😀 L’Oreal Paris Nude Magique Cushion Foundation. Možda i jedini puder koji sam nastavila kupovati i nakon potrošene prve ture. Lagan je i nema neku fenomenalnu pokrivnu moć, ali ja to i ne tražim. The Balm Mary-Lou Manizer hajlajter. Jedini koji mi se dovoljno svidio da ga nastavim koristiti, a da i ne tražim neki drugi koji bi ga mogao zamijeniti. Slatko pakovanje je samo bonus. Chanel Adrienne (402) Rouge Coco. Napokon pronađen odgovarajući (čitaj: savršen) nude ruž za usne. Tačka. Too Faced Sweet Peach paleta. Ovdje ću samo navesti to da je ovo jedina paleta koju koristim od kada sam je nabavila i nekako nemam potrebu ni da pogledam ili potražim nešto drugo. Ima divne boje, vrlo postojane, i miriše na breskvu (a svi znamo da je kod sjenke najbitniji miris, jer ono).

Ovo je ujedno bio i posljednji post ove godine. One koji su se prijavili čeka još jedan njuzleter, i to danas, a sa druženjem nastavljamo u januaru i već sad mogu da kažem da nas čekaju neke izmjene na blogu. Novogodišnji period je vrijeme promjena, planova, odluka i čega već ne, pa sam i ja zamislila neke novine, manje i veće, koje bih mogla da uvedem ovdje. Nadam se da ste u toku ove godine našli u ovoj maloj svaštari bar neki tekst koji vam je bio zanimljiv, inspirativan ili koristan, koji vam je ukazao na nešto novo, a isto to priželjkujem i za sljedeću godinu. Čitamo se u 2018. godini, a do tada uživajte u praznicima.