Kad fotografije (do)pričaju priču: Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu

Iskrena da budem, dugo sam vagala da li da uzmem knjigu Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu ili ne. Istina, lijepo izgleda (fenomenalno, da se ne lažemo) i liči na istinski zanimljiv poduhvat, ali utisci mnogih ljudi koji su knjigu pročitali (Goodreads mi je ovdje bio glavni izvor informacija) i nisu bili tako obećavajući. Vagala, premišljala se, razmišljala i prelomila. I krenula sa čitanjem. I jedva ispustila knjigu. Ali i shvatila čemu prethodno spomenuti utisci. Malo zbunjujuće? Pa da krenemo.

O čemu mi ovdje pričamo?

Ono što čini srž same priče u romanu Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu jesu neobični događaji i doživljaji u životu jednog običnog (pogađate, kasnije se ispostavlja da ni on nije baš tako običan) dječaka, ali da biste došli do te srži, potrebno je preći stranice i stranice. Ako me sjećanje dobro služi, dom u kojem su čudnovata djeca iz naslova postaje otjelovljen u priči tek nakon nekih 100 strana (što uopšte nije loše, jer vam takav potez gradi onu potrebu da letite kroz tekst, okrećete strane i ne želite da radite bilo šta što bi podrazumijevalo ispuštanje knjige iz ruku). Prije toga svaka čudnovatost je gotovo zamaskirana pretjeranom maštovitošću, lucidnošću i prilično domišljatim preplitanjem stvarnosnog (čak istorijski zasnovanog) i čudesnog (jedan takav primjer jeste demistifikacija stalne borbe djeda Abrahama sa čudovištima, a izvršena je tako što se objašnjava kao njegova borba protiv nacista – djed Abraham je jevrejskog porijekla i pobjegao je iz Poljske kao dijete, pred Drugi svjetski rat).

Djeca čija se čudnovatost ogleda u moćima koje posjeduju i koje ih čine posebnima, ali izolovanima u odnosu na ostatak “normalnog” svijeta (a te moći se kreću od nevidljivosti, nevjerovatne snage i levitiranja pa do mogućnosti davanja života neživim (ili umrlim) stvarima i kontrolisanja protoka vremena i vremenskih petlji – ovo posljednje nije baš rezervisano za djecu, već za njihove zaštitnike, upraviteljke domova u kojima se nalaze) vjerovatno su najzanimljiviji i najčudesniji dio priče, ali i najkritikovaniji. Naime, mnogima je zasmetala njhova nerazvijenost, ostajanje na nivou skice, nedostatak posebnosti i svedenost na ime i moć koju posjeduju (ovo se u dobroj mjeri odnosi i na dječaka Džejkoba, junaka romana). Ovaj nedostatak u dobroj mjeri je rezultat i situacije u kojoj su likovi smješteni, njihove prostorne i vremenske izmještenosti, koja ih istovremeno čini i djecom i odraslima. Naime, dom za čudnovate postoji u okviru vremenske petlje, tj. postoji tako da se u njemu stalno ponavlja isti dan, čega obični ljudi nisu svjesni, ali čudnovati i te kako jesu. Oni fizički ne stare, ali žive u okviru tog jednog dana koji traje godinama i sjećaju se svega. Kada im dođe Džejkob (iz sadašnjosti koja je za njih nedostižna budućnost), stvari se dodatno zakomplikuju, a posebno odnosi među likovima koji čine osnovnu sponu između dva vremena (kakvi su Ema, čudnovata djevojčica, Džejkob i Abraham), a vremenska petlja se pokazuje i kao način izbjegavanja smrti i održavanja čudnovatih sigurnim, ali i kao zatvor iz kojeg je nemoguće otići ako misle da požive.

Jedan od detalja koji je meni ostao posebno drag, a koji je možda i lako previdjeti, svakako jeste scena u kojoj Džejkob dolazi do ruševina doma i tu pronalazi ostatke nekadašnje biblioteke, a naslovi koje uočava su “Petar Pan” i “Tajna bašta”, oba u vezi sa radnjom ovog romana, jer i ovdje imamo elemente izolovanosti i tajnog svijeta u koji dolazi neko sa vanjske strane, stranac iz spoljašnjeg svijeta, ali i motiv vječnog djetinjstva, aspekta svijeta u kojem djeca ne odrastaju.

A fotografije?

Fotografije su definitivno ono što me privuklo knjizi Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu. Kako se navodi i u samoj knjizi, riječ je o autentičnim fotografijama koje su poslužile kao baza i dopuna priči.

Sve slike u ovoj knjizi su autentične, stare, pronađene fotografije, koje nisu ni na koji način prepravljane, osim nekoliko njih koje su prošle minimalnu tehničku obradu. Pozajmljene su iz ličnih zbirki desetak kolekcionara, ljudi koji su proveli godine i nebrojene sate loveći ih, kopajući po ogromnim kutijama nerazvrstanih snimaka po buvljim pijacama, antikvarnicama i dvorišnim rasprodajama kako bi pronašli onih nekoliko koje se ističu, spasavajući tako slike istorijske vrednosti i čudesne lepote od zaborava – a često i od kontejnera. To je nenagrađeni i mukotrpni rad koji obavljaju s ljubavlju, i ja verujem da su to pravi neopevani heroji sveta fotografije.

Slike prikazuju likove na koje čitaoci nailaze, ali i otkrivaju njihove moći (kao što je nevidljivost na prvoj ili levitacija na drugoj (ujedno i naslovnoj) fotografiji, a najčešće se uvode tako što Džejkob gleda stare albume ili mu neko pokazuje neke fotografije:

Nagnuo sam se da bolje vidim, a deda je počeo da vadi stare požutele fotografije iz kutije. Prva je bila mutna fotografija na kojoj se videlo kompletno odelo, ali je izgledalo kao da u tom odelu nema nikoga, ili barem da ga nosi osoba bez glave.

“Naravno da ima glavu!”, rekao je deda, nacerivši se. “Samo je ti ne možeš videti.”

Takav spoj fotografije i teksta svakako estetski dopunjuje izdanje, ali i postavlja svojevrsnu dokumentarnost kao bazu vjerodostojnosti onog čudesnog što se prikazuje.

Naravno – film Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu

Naravno, snimljen je i film po ovom romanu. Riječ je o ostvarenju koje režira Tim Barton, a od glumaca tu su Eva Grin, Samjuel L. Džekson, Kim Dikens. Film je u “Palasu” najavljen za 29. septembar, tako da ćemo uskoro moći vidjeti na šta sve to liči, ali ono što je sigurno jeste to da za sada djeluje veoma zanimljivo.

_______________________________________

*Napomene u vezi sa ovim izdanjem knjige:

U pitanju je knjiga Orfelin izdavaštva, a za prevod sa engleskog zaslužan je Sava Kuzmanović. Knjigu je moguće naći u Kulturi, a cijena je 21,90 KM. 

O drugom i trećem nastavku čitajte ovdje.