• Početna
  • Blog
  • O meni
  • Kontakt i saradnja
  • Skip to primary navigation
  • Skip to main content

Puella Sole

Jedna klasična svaštara

  • Knjige
    • Domaći autori i autorke
    • Strani autori i autorke
    • Grupne objave
  • Razglednice i vodiči
  • Iz života
    • Dom
    • Ljepota
    • Organizacija
    • Šta gledati
    • Šta slušati
    • Online zanimljivosti
  • Serije objava
    • Mjesečni dnevnik
    • Pet za pet
    • Pregled godine

Kad fotografije određuju priču: Ransom Rigs

December 12, 2016

Ovaj tekst posvećen je drugom i trećem nastavku romana koji je Ransom Rigs napisao o čudnovatoj djeci. O prvoj knjizi (Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu) već sam pisala, a sada odlučih da tome dodam i kratak pregled drugog i trećeg romana, koji nose nazive Grad pustoduha i Biblioteka duša.

Pišući o prvom dijelu (a kad sam tek počela sa čitanjem, nisam ni znala da je riječ o trilogiji), negdje u prvi plan stavila sam upravo segment sinkretičnosti i taj izrazito zanimljivo izveden spoj teksta i fotografija ta koji se Ransom Rigs odlučio, gdje jedno vrlo lijepo nadopunjuje drugo i gdje priložene slike zaista funkcionišu u samom tekstu, dajući samom romanu dozu posebnosti i čudnovatosti, kakva je potpuno odgovarajuća samoj tematici. Zainteresovana tim prvim romanom, odlučila sam da dođem i do drugog i trećeg i pročitala ih u roku od nekoliko dana, gotovo bez ispuštanja. I prvo pitanje koje mi je palo na pamet jeste ono da li su nastavci uvijek najbolja ideja.

Naime, dok su pomenute fotografije u prvom dijelu stavljale u drugi plan i određene manjkavosti u vezi s načinom na koji je radnja romana organizovana, to u drugom i trećem dijelu više nio bio slučaj. Ono što je bilo zanimljivo u prvom dijelu, tj. veza između teksta i slike, sada je postalo već viđeno i trebalo je tu obratiti pažnju na još nešto. Pored toga, sam izbor fotografija nije više bio tako efektan, a za mnoge se može steći utisak da su tu samo zato što su se autoru na neki način dopale i da su one uslovile određene detalje u razvoju narativa, detalje bez kojih se suštinski moglo. Kao da su sada fotografije postale ono što određuje priču, a ne njena vješto probrana i na pravom mjestu umetnuta dopuna.

Mnogi su kao nedostatak već prvog romana naveli sporo razvijanje događaja i činjenicu da do u naslovu imenovane čudnovatosti stižemo tek nakon nekih stotinak stranica. Meni u prvom dijelu to i nije bio glavni problem, više kao podsticaj na čitanje bez prekida kojim bi se što prije stiglo do srži radnje, ali u druga dva dijela to je zaista uzelo maha. Čitav drugi dio tako je postao gotovo nepotreban, skoro pa samo prolaz kroz koji su junaci projurili prelazeći iz prve i treću knjigu. Da, moglo je to malo sažetije. Pogotovo kad vas na kraju svih krajeva, tj. na kraju trećeg romana sačeka prilično mlak završetak.

Da li mi je žao što sam kupila ove tri knjige i što sam potrošila vrijeme čitajući nekih 1200 strana? Ipak ne. Knjige su zaista divno zamišljene i realizovane, barem kada je u pitanju dizajn. Ali da li je baš dovoljno da u knjizi ovog tipa sve bude bolje od fabule i njene realizacije. tj. suštine same knjige? Rekla bih da je tu mjesto za jedno veliko ne.

in Knjige, Strani autori i autorke, Uncategorized # Biblioteka duša, Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu, Grad pustoduha, Ransom Riggs, Ransom Rigs

Reader Interactions

Možda ti se svidi i ovo...
Pregled 2022. godine
„Kopenhaška trilogija“ Tove Ditlevsen: bijeg od sputanosti
Ljepota pisanja i surovost življenja: Shuggie Bain,  Douglas Stuart
Pregled 2021. godine

Leave a Reply Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

PS MJESEČNI ODABIR

Herbarij svete smrti

Rouge Allure Laque

Na zemlji smo nakratko predivni

Naočari

Chantal cipele

PS INSTAGRAM

2021 © Puella Sole
made by soulmuse