Kao osoba koja je pročitala četiri knjige popularne Napuljske tetralogije, a onda i romane Dani napuštenosti i Mračna kći, što će reći sve što je do sada prevedeno kod nas, i u kojima sam, u većoj ili manjoj mjeri, uglavnom uživala, prihvatajući određene im manjkavosti i nedostatke, moram priznati da sam jedva čekala prvi septembar, koji je bio najavljeni datum objavljivanja novog naslova Elene Ferante Lažljivi život odraslih širom svijeta. Na prvom mjestu, htjela sam da vidim u kojem će smjeru ići pričanje nove priče – da li će biti više usmjereno na detaljno razrađen unutrašnji život junaka i junakinja, kao što je to slučaj sa romanima Dani napuštenosti i Mračna kći, ili će biti više po uzoru na romane koji pripadaju Napuljskoj tetralogiji, dakle usmjerenost na odabrane likove i njihove odnose u kontekstu nekih širih društvenih, kulturnih pa i političkih dešavanja, ili će možda, što je ipak bilo najmanje vjerovatno, u pozadini biti nekakav potpuno drugačiji pristup postavljanju okvira same priče. I šta se na kraju ispostavilo? Pomalo sve, ništa do kraja. No da krenemo od samog početka…
U središtu romana jeste priča o odrastanju mlade Đovane, koja, zajedno sa svojim roditeljima profesorima, te prijateljicama koje potiču iz sličnih porodica, pripada svakako povlaštenijem sloju napuljskog stanovništva. Njen život određen je takvom njenom pozicijom – ona se zanima za određene teme, ona se oblači na određeni način, ona govori na određeni način, ona ima određene prilike, ona je okružena sebi sličnim osobama, ona poznaje određene dijelove grada. Međutim, a svaka dobra priča ima neko „ali“ ili neko „međutim“, u jednom trenutku u njenom žuvotu, sva ta određenost jednostavno će se raspršiti, i to onda kada čuje kako njen otac izgovara jednu rečenicu, a to je rečenica koju pronalazimo na samom početku knjige.
Ako se upustite u pregled utisaka raznih čitalaca, vidjećete da mnogi već na samom početku izdvajaju prvu rečenicu romana. I zaista je riječ o knjizi koja ima tu upečatljivu prvu rečenicu, jednu od onih kakve se dugo pamte i nema šanse da se, ako nekad kasnije naiđete na nju, ne sjetite kojoj knjizi pripada. To je rečenica: Dve godine pre nego što je otišao od kuće, moj otac je rekao mojoj majci da sam veoma ružna. I ona zaista dobro postavlja temelje za dalji razvoj priče, jer nagovještava dvije ključne teme: oslikavanje komplikovanih porodičnih odnosa (da li drugačiji uopšte i postoje), kao i temu odrastanja te obraćanja pažnje na aspekt tjelesnog, na fizički izgled, kao neizostavnu propratnu okolnost cijelog tog procesa.
Na tim temeljima, uz razna širenja, meandriranja, uplitanja i preplitanja, Ferante postavlja pozornicu za pripovijedanje o životima svojih junaka u Napulju. Ta prva rečenica je bitna i zbog toga što se njome istovremeno uvodi još jedan važan lik u priču, a to je lik Đovanine tetke Viktorije (jer Đovanina narečena ružnoća zapravo predstavlja njenu sličnost sa tetkom Viktorijom), sestre njenog oca, koju ona do tada nije pošteno ni upoznala, kao ni ostatak očeve porodice. Ta ista tetka, čiji lik jednostavno pršti od osobenosti i slikovitosti, postaće spona između dva napuljska svijeta, preko nje će mlada Đovana upoznati Napulj kakav joj je do tada izmicao: ispunjen i dijalektom i smradom i slobodom i religijom i ograničenjima, istovremeno i prepun života i bez mogućnosti da ponudi bilo kakvu sigurnu budućnost.
Već tu se vidi jasna sličnost sa postupcima prisutnim i u Napuljskoj tetralogiji, ono na šta se obraća posebna pažnja jesu sami odnosi među likovima, koji su određeni raznim kontekstima: njihovim klasnim razlikama, željama, prevarama, bježanjima ili makar pokušajima bijega, zatim tu je i sudar književnog jezika i dijalekta, tu je obrazovanje, koje se nameće kao odraz statusa, ali i kao svojevrsni izlaz, pogotovo za junakinje, iz jednog svijeta i prolaz ili prelaz u onaj drugi, onaj koji se vidi kao bolji, tu je pitanje seksualnosti i slobode ispoljavanja svojih želja, kao i pokušaj razumijevanja složenih odnosa koji postoje na relaciji onog što se osjeća i onog što se smatra ispravnim. Kada se sve ovako postavi, postaje jasno da je svijet koji Ferante prikazuje, iako je lokalizovan nakon onog prikazanog u Napuljskoj tetralogiji, ostao vrlo sličan i u ormanu Lažljivi život odraslih, iako se osjeti slobodnije postupanje junaka i junakinja u raznim sferama života, ipak se malo toga suštinski i drastično promijenilo. Životi junaka kao da su neraskidivo vezani sa živitom jednog grada, koji se mnogo sporije mijenja nego životi pojedinaca koji iz njega uspijevaju da se iskobeljaju ili koji nisu s njima trajno uvezani.
Dakle, u romanu Lažljivi život odraslih dobijamo priču koja se dotiče, manje ili više detaljno, manje ili više uspješno, raznih tema ili problema, a glavni utisak svakako jeste ta, za Ferante sad već specifična i prepoznatljiva, lakoća pripovijedanja, iz koje proizilazi i lakoća čitanja, zbog koje dosta stvari izgleda trivijalnije nego što možda zaista jesu. Dobijamo priču o odrastanju jedne djevojke, o njenom upoznavanju do tada nepoznatog dijela porodice, o prekidanjima starih i uspostavljanjima novih prijateljstava, o otkrivanju prevara i navikavanju na novi vid porodičnog života, o ulasku, s jedne strane naglom, s druge ipak postepenom, u svijet odraslih. Ipak, koliko god da ovako postavljene stvari možda zvuče zanimljivo i privlačno, krajnji utisak jeste određena doza nedovršenosti, pogotovo kad je riječ o kraju, koji stiže prenaglo, kao da je riječ o kraju nekog poglavlja na drugoj trećini romana, a ne završetku same knjige. Takođe, dosta likova djeluje gotovo karikaturalno, kao da su svedeni na tu jednu funkciju koju treba da ostvare, a motiv izgubljene i pronađene narukvice, koji se provlači kroz cijelu knjigu, i podsjeća u nekoj mjeri na onu izgubljenu i pronađenu lutku iz romana Mračna kći, djeluje gotovo nepotrebno, kao neki detalj u ne baš sjajnim knjiškim ili TV ostvarenjima koji treba da nam ponudi neki znak prepoznavanja ili simbol koji nas dovodi do razrješenja. Sve ovo novi roman Elene Ferante karakteriše kao neki pokušaj da se ponovo upotrijebe i iskoriste određeni postupci Napuljske tetralogije, kojoj se isto tako može svašta zamjeriti, ali koja takođe posjeduje određenu kontekstualnu širinu koje nema toliko u drugim djelima, a koja je i ovdje na kraju izostala.
Do narednog čitanja!
Leave a Reply