Dejvid Iglman: Mozak, priča o tebi

Nedavno sam prisustvovala proljetnoj školi koja me i te kako zainteresovala za pitanja koja se tiču mozga, njegovog funkcionisanja i određenosti najrazličitijih aspekata naših života upravo tom skupinom moždanih ćelija i njihovim vezama. Da bih izbjegla onaj osjećaj nerazumijevanja i gubljenja u potpuno novim stvarima, shvatila sam da mi za početak treba neka jednostavna knjiga, nešto dovoljno pristupačno i pojednostavljeno da olakša ulazak u sferu novog, a opet dovoljno informativno da imate osjećaj kako zaista saznajete nešto novo i kako stvarate temelje za neka kasnija, ozbiljnija čitanja. To je, u suštini, priča kako mi je do ruku došla knjiga Mozak Dejvida Iglmana.

Dejvid Iglman je profesor na Stanfordu, neuronaučnik u čiju sferu interesovanja spadaju stvari poput sinestezije, percepcije vremena, vizuelnih iluzija, odnosa neuronauke i prava. Objavio je više knjiga koje pokrivaju tu, ali i nešto širu tematiku, a baš ova knjiga je neka vrsta naučnopopularnog uvoda u materiju kojom se bavi. Prema knjizi je rađen i istoimeni serijal, sačinjen od šest jednočasovnih epizoda.

Knjga Mozak, priča o tebi sadrži, pored uvodnog teksta i malog pojmovnika na kraju, šest poglavlja, a svako od njih je usmjereno na neko zanimljivo pitanje koje se tiče ljudskog mozga. Neka od pitanja koja pokriva tiču se toga kako sve ono što mi jesmo određuje upravo naš mozak i njegova aktivnost, kako se s njegovim promjenama i razvojem i sami mijenjamo, ali i kako promjene sredine u kojoj živimo ili aktivnosti kojima se bavimo ili kojima smo izloženi utiču na formiranje nekih izmjena u našim mozgovima, koliko slobode uopšte postoji u donošenju odluka, da li mi zaista imamo slobodu izbora ili je ona samo prividna, određena raznim procesima koji se dešavaju unutar naših glava.

Da ne bude zabune, knjiga Mozak, priča o tebi nije samo postavljanje ovakvih pitanja i pokušaja davanja nekih uopštenih, teorijskih odgovora. Svako poglavlje i svako pitanje koje se postavlja propraćeno je nizom konkretnih primjera, navođenjem istraživanja ili eksperimenata koji su sprovođeni i kojima su naučnici pokušali stvoriti jasniju sliku o onome čime su se bavili. Recimo, u jednom poglavlju, tako, možemo čitati o iskustvima ljudi koji žive sa sinestezijom, u drugom o tome kako presude zavise od toga da li ih članovi komisije za uslovno oslobađanje donose prije ili poslije ručka, zatim o tome zašto se za početak trke koristi zvučni signal, a ne neka druga opcija, pa onda o primjerima ljudi kojima su predočena lažna sjećanja, a koja su oni prihvatili kao sastavni dio svojih života i gradili ih dodavanjem novih detalja iako im se date stvari nikada nisu zaista desile, pa o tome kako naše odlučivanje ili pregovaranje zavisi  u određenoj mjeri i od toga da li sjedimo na udobnoj ili neudobnoj stolici.

Knjiga zaista predstavlja prolaz u jedan svijet ispunjen fantastičnim podacima, relacijama, iznenađujućim zapažanjima, stvarima koje nam vrlo lako promaknu, a tiču se svakog od nas. Iako je možda nezanimljiva nekome ko se duže bavi ovim stvarima, zbog svoje pojednostavljnosti i svakodnevnog jezika ili specifičnog izbora primjera, zbog čega su neki ostavljali komentare da iz knjige nisu saznali ništa što do nje već nisu znali, vjerujem da može biti vrlo zanimljiva za nekog ko nema mnogo iskustva s ovakvim pojavama i pitanjima. Evo šta se o stilu pisanja navodi u uvodnom tekstu:

Dok sam je pisao, hteo sam da izbegnem udžbenički model zarad dostizanja dubljeg nivoa istraživanja: kako odlučujemo, kako opažamo stvarnost, ko smo, kako i da li upravljamo svojim životima, zašto su nam potrebni drugi ljudi i kuda idemo kao vrsta koja tek stiče neki oblik kontrole. Ovaj projekat nastoji da premosti jaz između akademske literature i života koji vodimo kao vlasnici mozgova. Ovde mi se pristup razlikuje od akademskih članaka koje pišem, čak i od mojih drugih knjiga o neuronauci.

Takođe, i sam serijal može poslužiti kao vrlo zanimljiv dodatak, jer su u njemu sadržani prikazi istraživanja koja se u knjizi spominju, razgovori s osobama koje su bile učesnici u raznim eksperimentima ili su njihova stanja poslužila kao predmet raznih analiza, tako da se dobije još jasnija i konkretnija slika onoga o čemu se piše, tj. govori. Serijal prati poglavlja knjige, a narator je sam autor.

U svakom slučaju, knjiga može poslužiti kao neka vrsta zabavnog materijala ili izvor vrlo zanimljivih podataka do kojih se došlo raznim istraživanjima, ali može poslužiti i kao korisna početna tačka za dalje bavljenje ovom temom. A realno, kako da nas ne zanimaju teme koje se tiču onoga što je u našim glavama i toga kako to određuje naše iskustvo i shvatanje stvarnosti  (ako ta stvarnost uopšte postoji kao takva)?