Ovogodišnji Festival mladog glumca Zaplet, koji organizuje Gradsko pozorište Jazavac, deseti je po redu, a u okviru njega bilo je predviđeno šest predstava domaćih pozorišta ili onih iz susjednih nam država. Na repertoaru su se našli sljedeći naslovi: Taksimetar (premijerno izvođenje Gradskog pozorišta Jazavac, Banja Luka), kao predstava koja je bila van konkurencije, te pet predstava u konkurenciji: Doni Dark (Teatar Komedija, Skoplje), Dvoje (Teatar EXIT, Zagreb), Crna kutija (Beogradsko dramsko pozorište, Beograd), Usamljeni Zapad (Narodno pozorište RS) te Režim ljubavi (Atelje 212, Beograd), dok je posljednji dan festivala (26. oktobar, petak) bio predviđen za dodjelu nagrada i koncert Đorđa Miljenovića. U nastavku vam donosim neke kratke utiske o predstavama koje sam pogledala: Taksimetar, Dvoje, Crna kutija i Režim ljubavi.
Taksimetar
Kao što ste mogli pročitati, ovogodišnja verzija ove predstave u izvođenju je Gradskog pozorišta Jazavac, a to napominjem iz prostog razloga što smo na prošlogodišnjem Zapletu takođe imali priliku pogledati ovu predstavu, ali u izvođenju zagrebačkog Teatra Exit, u režiji Matka Raguža, a gdje igraju Zijad Gračić i Robert Budak. U ovogodišnjoj predstavi, na sceni smo gledali Željka Stjepanovića i Aleksandra Runjića, za izgled scene zaduženi su Monika Ponjavić i Marko Bilbija, za muziku Sava Knežević, a za režiju Slobodan Perišić. Kratko predstavljanje ovog komada u vidu riječi reditelja izgleda ovako:
Na ovom proputovanju koje zovemo život, svima nama taksimetar otkucava određenom brzinom. Kad dođe vrijeme za naplatu od nas samih zavisi da li ćemo ispunjeni ili razočarani gurnuti ruku u svoj džep i kako ćemo napustiti ovaj, ipak divan svijet.
Predstava je zamišljena tako da dvojica glumaca pokrivaju veći broj uloga, kao i u Exitovom izvođenju, pri čemu Aleksandar Runjić igra više različitih likova (od taksiste, popa i zaboravnog djeda do transvestita, muškarca koji nikako da dobije zaposlenje i tako dalje), dok Željko Stjepanović sve vrijeme glumi taksistu kojem dolaze spomenuti likovi različitih godina, polova, društvenih pozadina, zanimanja, interesovanja i problema (mada, ni njegov lik, iako zasnovan samo na jednoj ulozi, ne ostaje bez transformacije, naprotiv).
Komad je izrazito socijalno angažovan, te predstavlja svojevrsno sagledavanje problema migracija stanovništa uslovljenih nepovoljnim životnim uslovima i gubljenje nade da su ikakve veće i bitnije, suštinske promjene na prostoru na kojem su se zadesili uopšte moguće. S druge strane, naspram tog društvenog konteksta, ali istovremeno i u preplitanju s njim, stoji snažna individualna priča zasnovana na dvostrukoj relaciji otac : sin, koja je takođe određena upravo jednim odlaskom (o kojem mi kao gledaoci saznajemo tek negdje u drugom dijelu predstave). Time se problem odlaska/seobe/migracije usložnjava, te se naglašava i njegova trajnost, jer nije riječ samo o nekoj novijoj pojavi koja se desila odjednom i bez ikakve najave, ali i kompleksnost sfera koje obuhvata, jer nije riječ samo o nekom udaljenom društvenom fenomenu koji se tiče sagledavanja samo neke šire slike već on određuje i lične sudbine, porodične odnose i svakodnevne susrete kakvim svjedočimo dok pratimo razne vožnje taksijem na sceni.
Ukratko, ako ikada igdje naiđete na bilo čiju verziju ove predstave (iako moram priznati da je Exitova ostavila malo jači utisak, što opet vrlo vjerovatno možemo pripisati činjenici da je Jazavcu ovo ipak bila premijera), obavezno uzmite karte i pogledajte, jer je istinski odlična.
Dvoje
Sljedeća predstava koju sam gledala bila je ona imena Dvoje, u izvođenju zagrebačkog Exita. Ako me Zaplet nečemu naučio, izgleda da je tome da uvijek treba pogledati sve što Exit nudi. Predstava je rađena po tekstu Džima Kartrajta, za režiju je zaslužan Matko Raguž, a igraju Bojana Gregorić Vejzović i Dražen Čuček. Evo šta se o predstavi može pročitati na Exitovom sajtu:
Svakodnevno pijemo u café-barovima, ručamo u restoranima sjedeći pokraj nama nepoznatih ljudi o kojima ništa ne znamo i za koje nas nije briga kao, uostalom, ni njih za nas. I tako tisuće sudbina prolazi pokraj nas, a koje jedva da primjećujemo.
Dvoje je priča o životu. Ili, bolje, priča iz života. Isječci iz života. Nekad veseli, a nekad tužni. Kao što život i jest.
Kazalište je mjesto susreta nas koji se u životu uglavnom bavimo sobom ne primjećujući previše oko sebe, mjesto gdje nas upaljeni reflektori podsjete na one koji tako često ostanu na marginama naše pažnje.
Dvoje je kazališna avantura dvoje vrsnih glumaca i njihovih 14 uloga utopljenih u žamor café–barova, zvuk džuboksa, dim cigareta, a sve uz zavodljivi zvuk saksofona.
Predstava zaista jeste zamišljenja kao svojevrsni kolaž sačinjen od isječaka iz života potpuno različitih likova i sudbina. Jedna od možda zanimljivijih stvari jeste posmatranje načina na koji funkcionišu dijalozi i scenografija. Naime, dok nam scenografija, sa šankom, policama, stolovima i stolicama, neupitno pokazuje da je riječ o jednom pabu ili baru, glumci sve vrijeme rade sa zamišljenim rekvizitima. Čaše, flaše, pića, tj. sve ono što je neizostavni dio jednog takvog mjesta, nije prisutno na sceni, ali kao gledaoci, vođeni konvencijom koja nam se daje na samom početku, lako prihvatamo čin našeg zamišljanja kao sastavni i stvaralački dio same predstave u cjelini. Ista je situacija i sa dijalozima. Dok se neki dijalozi vode među likovima koje utjelovljuju pomenuti glumci, u nekim slučajevima imamo dijaloge u kojima dobijamo samo jednu stranu. Neko od glumaca obraća se nekom zamišljenom sagovorniku i zadatak nas kao gledalaca jeste da iz te djelimičnosti gradimo punu sliku, da pretpostavljanjem praznih dijaloških mjesta konstruišemo obe strane razgovora, što je meni, moram priznati, beskrajno zanimljivo i inspirativno.
Osnovnu nit priče čini život para u čijem se pabu radnja i dešava, a pored toga, pratimo i isječke iz života starca koji živi s uspomenom na svoju pokojnu suprugu, nasilnika i njegove djevojke, jedne ljubavnice… Dok pojedine priče znaju na prvi pogled da djeluju duhovito ili gotovo plitko, svaka nosi, na sebi svojstven način, snažnu priču o identitetu pojedinca i o međuljudskim odnosima. Koliko možemo saznati uopšte o nečijem životu na osnovu nekoliko kratkih isječaka? Da li je to suština ili samo maska ispod koje se krije mnogo više? Odgovor na to pitanje sadržan je i u razvoju glavne niti priče, koja nam, nekon svih epizoda, otvara i pitanje zajedničkog života nakon gubitka djeteta. Tako da i u ovom slučaju dobijamo jednu predstavu koja je bazirana na preplitanju zabavnog i duboko potresnog, individualnog i opšteg, ličnog i društvenog.
Crna kutija
Tu je i Crna kutija, predstava u izvođenju Beogradskog dramskog pozorišta, inspirisana filmom Savršeni stranci Paola Đenovezea. Tekst potpisuje Ana Đorđević, režiju Andrej Nosov, a igraju Ivana Zarić, Ljubinka Klarić, Petar Benčina, Nataša Marković, Nemanja Oliverić, Ivana Nikolić i Miloš Timotijević. Evo i kratkog zapisa o predstavi, kao i riječi autorke:
O PREDSTAVI
Svi živimo tri života: javni, privatni i tajni. Nekada smo tajne čuvali u glavi a danas u SIM kartici. Šta bi bilo kada bi SIM kartica mogla da govori?
Okupljeni da dočekaju pomračenje meseca, sedmoro prijatelja tokom večere razotkriva svoje najintimnije tajne i žudnje, tražeći izlaz iz igre istine mobilnim telefonima. Šta je istina, a šta tajna? Koliko dobro poznajemo one najbliže sa kojima i pored kojih živimo?
Napomena: ne pokušavajte ovo kod kuće
REČ AUTORA
U noći pomračnja meseca, koje se od davnina smatra mistrioznim pokretačem velikih ličnih promena, civilizovan čovek, upakovan u šareni papir bračnog i profesionalnog statusa, sakriven iza svojih hobija i društvnih uloga, pokazaće pravu prirodu – ili neće? Ukoliko je pokaže, kula na čijem je vrhu živeo, naizgled zaštićen, survaće se u ponor, ali će na goloj zemlji možda nići seme života kakav zaslužuje svako dostojanstveno ljudsko biće. Ukoliko je ne pokaže, ostaće relativno zadovoljan, a šta je civilizovanom čoveku modernog doba drugo i potrebno osim udobnog, poznatog, dosadnog, ali prijatno uobičajnog osećanja relativnog zadovoljstva? Snaga pomračenog meseca nemoćna je spram prijateljstva koji je čovek izgradio prema tom mlakom stanju polulaži u kojoj živi i u kojoj će i umreti, kao da ga nikada nije ni bilo.
Ana Đorđević
U srži ove priče, bila ona u filmskoj ili pozorišnoj verziji, stoji problematizovanje međuljudskih odnosa (ok, sintagma problematizovanje međuljudskih odnosa vjerovatno može da se upotrijebi gotovo uvijek, no dobro, ovdje zaista stoji na mjestu). Pred nama su životi grupe prijatelja koji se okupljaju na večeri i podstaknuti razgovorom o povjerenju i tajnama koje skrivaju od najbližih odlučuju da se upuste u igricu koja podrazumijeva ostavljanje telefona na sto, a u slučaju da neko dobije poziv ili poruku mora uključiti spikerfon, odnosno poruku mora neko od prisutnih naglas pročitati. Nastavak možete pretpostaviti: izgleda da niko nije bez neke tajne, pitanje je samo kakva i kolika je ona te kako se odražava na njihov život i život njihovih porodica i prijatelja. Tako se u priču na prvi pogled idealnih života upetljaju pitanja prikrivene homoseksualnosti, prevara, skrivenih planova i odluka, preuzimanja virtuelnih identiteta i šta već ne.
Da zvuči zanimljivo, to svakako, mada na kraju mi je ostao utisak da tako osmišljen format, pogotovo zbog kraja koji je baziran na prikazivanju virtuelnosti narativa glavnog dijela događaja, možda ipak malo bolje funkcioniše na filmu. Takođe, kada dođete da gledate predstavu nakon pogledanog filma, ostajete uskraćeni za taj osjećaj minus pozicije i iščekivanja, ali ostaje vam da pratite to da li postoje određene izmjene u odnosu na italijansku filmsku varijantu te da li se i koliko išlo za prilagođavanjem domaćem terenu (a nije da nije baš nikako). S druge strane, ako bi nešto valjalo posebno pohvaliti, vjerujem da je to prije svega fenomenalna scenografija.
Režim ljubavi
I za kraj je ostala predstava za koju će se ispostaviti da je proglašena najboljom. Od ove tri koje sam pogledala i koje su bile u konkurenciji, moje kolebanje stoji upravo između Režima ljubavi i predstave Dvoje i vjerovatno je negdje teško prevagnuti na jednu stranu jer su toliko različite, a opet svaka sjajna u kontekstu u kojem funkcioniše. Kao što spomenuh na početku teksta, Režim ljubavi gledali smo u izvođenju Ateljea 212, za tekst je zadužena Tanja Šljivar, za režiju Bojan Đorđev, a igraju Sofija Juričan, Miloš Timotijević, Aleksandra Janković, Dejan Dedić i Jelena Ilić. Evo i kratkog predstavljanja komada:
Režim ljubavi je komedija kojom autorka teksta istražuje, analizira, komentariše i kritikuje različite aranžmane ljubavnog sparivanja u savremenom kulutrnom kontekstu instant komunikacija na društvenim mrežama, onlajn dejting sajtovima i aplikacijama, te problema uspostavljanja komunikacije među partnerima, onima koji participiraju u određenom ljubavnom aranžmanu: monogamna veza, serijska monogamija, veza sa preljubama, trijade, celibat, brakovi… do suočavanja sa fenomenom poliamorije (aranžmana koji podrazumeva ljubavni – seksualni i emocionalni – odnos u kome učestvuje više subjekata u najrazličitijim vrstama sparivanja).
Kao što iz preuzetog teksta možete pročitati, i ovo je predstava koja u jezgro stavlja pitanje kompleksnosti ljudskih odnosa, ali u ovom slučaju, riječ je prvenstveno o kontekstu njihovog smještanja u okvire ljubavnog plana, seksualnog i emotivnog. Tako pratimo uvezivanje priča i sudbina uslovljenih odlukama koje se tiču određenja jedinki na tom planu, pri čemu ta određenja podrazumijevaju varijacije od celibata i ljubavne veze koja podrazumijeva klasičnu predstavu para, do preljube, trijade i poliamorije.
Iako tema možda zvuči kao nešto što bi lako moglo zapasti u polje klasičnog tematizovanja ljubavnih problema i preljube koji lako skliznu u patetiku i banalnost (a koji, opet, izgleda nikako da dosade, što vjerujem mora negdje imati svoj dobar razlog, samo još da ga otkrijemo), autorka teksta istinski je uspjela da ostane izvan toga, prije svega zahvaljujući samom izrazu, izboru jezika koji svakako nije očekivan, a koji je baziran na težnji ka objektivnom, teorijskom i terminološki potkovanom sagledavanju tematike koja je uzeta za srž priče. Koliko god da izbor jezičkog izraza sadrži dozu distanciranosti, mislim da je upravo on, takav kakav jeste, uspio ostvariti snažnu vezu s publikom, makar na polju koncentracije i posvećenosti praćenju same radnje.
Još jedna pohvala ide svakako izbjegavanju zamke nuđenja konačnog odgovora na pitanja ove vrste, realizovanog u vidu pomena velikog zida na samom kraju. Takođe, iako je kao okosnica postavljen lik dominantnog muškarca, izbjegnuto je i to da se predstava svede na još jednu puku potvrdu takve hijerarhije (da se mene pita, kao što se ne pita, izgleda da bi se ova predstava zvala Izbjegavanje zamke, jer to je nekako glavni utisak: sve potencijalne zamke koje su mogle od ove predstave napraviti nešto loše, patetično, dosadno ili već više puta viđeno: prevaziđene su). Zatim, koliko god da je pitanje nečega što možemo nazvati ljubavnim odnosima sagledano uz umnožavanje perspektiva, isto tako se nije išlo pretjeranoj komplikaciji govora (to možda zvuči gotovo oprečno onome što sam maloprije o jeziku navela, ali u suštini i samo svođene na jedan objektivni, egzaktni jezik, koliko je to bilo moguće, nije ništa drugo do još jedna vrsta pokušaja pojednostavljenja nečega), a sama atmosfera, koliko god da je u pojedinim momentima utemeljena na onome što likovi vide kao krajnje tragično, često bi zašla u polje ironije, parodije i uopšte humora, pružajući gledaocima na taj način jednu grotesku u kojoj nisu mogli gotovo ništa drugo do istinski uživati.
Leave a Reply