Razglednica: Niš

Sljedeća tačka za slanje razglednica: Niš. Nekih 600 kilometara puta od Banjaluke. Taman kad pomisliš da izlaz koji s auto-puta vodi u ovaj grad i ne postoji, iznenada se pojavi i rješava slučaj. I da, Niš ima zaista dosta toga da ponudi. To mi je bilo jasno već na osnovu povratne reakcije koju sam dobila kada sam ljude na Instagramu pitala da mi pošalju preporuke mjesta koja bi valjalo posjetiti. Nisam postavljala nikakva ograničenja ni posebne kriterijume, tako da su stigli najrazličitiji prijedlozi: istorijski i kulturni spomenici, muzeji, restorani, kafići, mjesta za šetnju i šta već ne. Nešto sam stigla da provjerim, drugo ostavljam za sljedeći put, ali jedno je sigurno: ništa me nije razočaralo. Krećemo, tako, od nekih znamenitosti, usmjeravamo se ka šetnjama i prijedlozima kako kvalitetno utrošiti preostali dio dana do predvečerja, da bismo završili sa nekim prijedlozima fenomenalnih kafića, pabova, barova… Stanica Niš, silazimo.

NIŠ I ISTORIJSKE I KULTURNE ZNAMENITOSTI. Jedna od prvih stavki koja gotovo svima, vjerujem, padne na pamet kad se spomene Niš jeste Ćele-kula, spomenik iz perioda Prvog srpskog ustanka. I da, svakako je nezaobilazna stanica ako ste već došli u posjetu ovom gradu. U nastavku vam ostavljam poduži citat iz prevoda spisa Alfonsa de Lamartina, koji se može pročitati i na mjestu samog spomenika:

…bio sam izmakao na konju, za jedno pola časa, ispred karavana. Sunce je žeglo; otprilike na jednu milju od varoši, ja ugledah jednu široku belu kulu gde se uzdiže usred ravnice, blistajući se kao paroški mramor. Staza me je k njoj vodila; ja joj priđoh bliže, i davši jednom turskom detetu koje je išlo sa mnom moga konja da ga pridrži, sedoh u hlad od kule da malo otpočnem. Tek što sam seo, kad, podigavši oči na spomenik u čijem sam hladu bio, videh da su njegovi zidovi, za koje mi se učinilo da su sagrađeni od mramora ili od belog kamena, načinjeni od ljudskih lobanja pravilno poređanih. Ta lobanje i ta čovečja lica, ogoljena i pobelela od kiše i sunca, oblepljena s malo maltera, obrazovala su potpun slavoluk koji me je zaklanjao od sunca; može ih imati petnaest do dvadeset hiljada; na nekim je još bila zaostala kosa i lepršala se na vetru kao lišaj ili mahovina; jak i svež povetarac duvao je s planine, i prodirući u mnogobrojne šupljine glava, lica i lobanja, izazivao je u njima tužno i žalosno zviždanje. Nikog nije bilo tu da mi objasni taj divljački spomenik…

Pored toga, uspjeli smo posjetiti i logor Crveni krst, koji se nalazi u potpuno drugom dijelu grada, ali opet relativno blizu centra (barem se meni tako učinilo). Riječ je o logoru iz perioda Drugog svjetskog rata, osnovanom 1942. godine. Pojedinačna ulaznica košta 200 dinara, kao i za Ćele-kulu, i svakako je riječ o još jednoj stavki koju ne treba propustiti. Kompleks sadrži mnoštvo fotografija, dokumenata i zapisa o događajima koji su se na tom mjestu odigravali, ali i razne  lične predmete zarobljenih, uz mogućnost da se pogleda i sam izgleda samica koje su postojale na tavanu zgrade.

Neka mjesta koja ste mi takođe preporučivali, a koja ovog puta zbog vremenske ograničenosti ili trenutne nedostupnosti ne stigoh pogledati jesu Čegar i Bubanj te arheološko nalazište Medijana.

TVRĐAVA. Ovo je definitivno još jedna nezaobilazna tačka u Nišu i odlično mjesto na kojem možete provesti dobar dio dana. Zašto kažem dobar dio dana? Dijelom zbog prostranosti, dijelom zbog funkcionalnosti same tvrđave (vjerujem da smo svi iz Banjaluke na ovo drugo u određenoj mjeri posebno osjetljivi). Tvrđava je na prvom mjestu odlično mjesto za šetnje, a tu je i prekrasna Gradska bašta, sa divnim biljkama, paunovima i zečevima, ali i jednim apsolutno predivnim kutkom sa knjigama. Kad vas umori šetanje, tu je i Planinarski dom, mjesto okruženo zelenilom, sa preudobnim stolicama u koje možete da se zavalite, naručite kafu, čaj, pivo, kolače ili za šta ste već raspoloženi. Meni je ovo mjesto koje sad već mogu staviti pod oznaku “obavezno”, jer nisam mogla sebi dopustiti da ga zaobiđem ni tokom prve ni tokom druge posjete Nišu (oba puta više puta i atmosfera je uvijek bila fantastična).

NEŠTO ZA PIĆE? Ako se veče već bliži (a realno i ako je tek tipa podne) i ako tražite mjesto gdje biste mogli sjesti i popiti dobro pivo, onda vam je obavezna stanica Ministarstvo. Zašto? Imaju mnogo piva. Imaju mnogo dobrog piva. Imaju svoje pivo. Svoje mnogo dobro pivo! Ministarsko. Što se mene tiče, drugo mjesto mi i ne treba. Ali šetajući jednom stvarno divnom ulicom punom zelenila, naišli smo na krajnje simpatično uređeno mjestašce imena Distrikt. Sjeli, uživali u ovom nadasve slikabilnom mjestu 😀 koje je na odličnoj lokaciji.

P. S. Na kraju smo ipak završili u Ministarstvu, ali malo promjene sigurno ne škodi.

Toliko za ovo druženje i sastavljanje razglednice iz Niša. Možda nije najužurbaniji grad ikad, sa svim mogućim i nemogućim sadržajima, ali može ponuditi sasvim dovoljno da budete sigurni da vam nikako neće biti dosadno ako se ponovo u njemu zadesite. A to je, na kraju krajeva, jedna odista lijepa stvar. Do sljedećeg viđenja…