Početak priče o ovogodišnjem odmoru trebalo bi da glasi nekako ovako: Već je prošlo skoro mjesec dana kako nam je pala na pamet ideja da ovogodišnji odmor provedemo u Rijeci. Nismo nikada bili tamo, nemamo previše dana (a ovdje slobodno čitajte i finansija) na raspolaganju da iskombinujemo odlazak nekud dalje, ali ovo bi stvarno moglo ispasti zanimljivo. Samo još da nađemo smještaj, spremimo se i sutra smo u Rijeci. A onda slijedi glas naratora: Sutradan nisu bili u Rijeci. Tbi zapravo bio uvod kako smo od Rijeke došli do Istre.
Khm, da. Da skratim uvodnu priču, svaki smještaj koji smo pokušali naći (a kao i svi pametni, odgovorni i organizovani ljudi, ostavili smo traženje za dan pred polazak, jer prije toga nismo ni bili sigurni da li ćemo zbog posla uopšte moći krenuti) bio je bezobrazno skup. Prešla sam uzduž i poprijeko obalu, sve je bilo ili rezervisano ili u izvinite-možemo-li-dio-platiti-u-organima stilu, i taman kad sam mislila da odustanem, palo mi je na pamet nešto gotovo suludo: A da potražimo ima li šta u Grožnjanu? Mala digresija: Grožnjan je mjesto koje sam već dugo htjela posjetiti, ali je uvijek izgledalo poskupo, pomalo komplikovano za organizovanje (ako ne idete sopstvenim prevozom) i kao da je svaki ubogi momenat onaj u kojem ste već zakasnili s rezervacijama (a nije da baš puca od veličine pa da se možete osloniti na sreću da će vas neko već sačekati i ponuditi vam kakav-takav smještaj). No, da se vratimo, pogledam ja to veče (za koje se i dalje nadamo da je veče pred polazak) smještaj, kad ono, pogađate, ipak iskoči nešto prihvatljivo. Rezervišemo brzinom za koju sam prilično sigurna da je prešišala i svjetlost, spakujemo kofere i odemo na pivo (jer kako se bolje pripremiti za atmosferu zvanu godišnji odmor). Grisignana, here we come…
Dakle, naše odredište, ali i polazna tačka za sve planirane i neplanirane izlete i obilaske Istre bio je Grožnjan, srednjovjekovni gradić smješten na dvadesetak kilometara od obale, koji vam se ukaže na vrhu brijega dok mu prilazite i već tad vam postane prilično jasno da ako ćete nekad u životu imati osjećaj kao da ste u nekoj maloj bajci, to je vjerovatno na ovakvom mjestu. Riječ je o jednom veoma malom mjestu, u unutrašnjosti Istre, činjenica da stane na jedan brežuljak dovoljno govori o tome, ali na tako malom mjestu uspjelo se napraviti, osmisliti i sačuvati toliko toga, od očuvanih zidina, starih građevina, šarenih prozora, mnoštva cvijeća i raznih biljaka, galerija, klupica… U suštini, vrlo brzo shvatite da je sasvim opravdano što mjestašce nazivaju gradom umjetnika: na svakom koraku je neka mala galerija, a i velika je vjerovatnoća da ćete iz različitih kuća ili drugih objekata čuti muzičare kako sviraju. U prevodu, ovo vam dođe kao sjajno mjesto da doživite svoj evo-me-u-filmu-vudija-alena momenat.
Šta možete raditi u Grožnjanu? Osim što nebrojeno mnogo puta možete obići iste uske uličice, a da vam to ne dosadi, jer svaki put otkrijete neki nov zanimljivi detalj (rekla bih da je ovo odlika Istre u cjelini), osim što možete zalaziti u radnjice kako biste probali sve i svašta sa tartufima, malvaziju ili neko drugo vino, možete sjediti u kafićima iz kojih se pruža nevjerovatan pogled na mnoštvo zelenila ispod i oko vas (možda i popiti “San Servolo”, prvo istarsko kraft pivo, jeste da za njega treba u takvom ambijentu da izdvojite, khm, nekih 35 kuna, ali bar je od pola litra, a i prilika da probate neko lokalno kraft pivo iz Istre se ne propušta), možete pojesti i više nego pristojnu picu po više nego pristojnoj cijeni u piceriji koja ima terasu sa takođe sjajnim pogledom. A najbitnije od svega je to da koliko god da je ovo malo mjesto, a prilično je turistički popularno, u njemu nema gužve, noći i jutra su mirni, sve se otvara tek nekad oko 11.00, a prilično rano se i zatvara, tako da ako tražite mjesto gdje stvarno možete pošteno da se odmorite, onda je ovo i više nego sjajna opcija. Savjet: imajte neke malvazije kraj sebe (npr. Zigante, jer i dalje se držimo lokalnog), čisto ako se sve zatvori da možete sjesti na neku klupu ili širom otvoriti prozor svog smještaja i pošteno se nauživati. Vjerovatno ćete čuti kako dopire i neki džez ili klasična muzika (ljudi, stvarno se ne zezam kad kažem da je kao da ste u filmu).
Činjenica da smo na odmor otišli sopstvenim autom olakšala nam je realizaciju jedne namjere: odmor sazdan od malih istraživanja i otkrivanja raznih lijepih stvari u okolini. Kako nam je Grožnjan bio centralna tačka, mjesto gdje smo bili smješteni, nastojali smo da sve izlete i dalje obilaske Istre organizujemo u skladu s tim. Jedno od mjesta koje smo obišli i kojem smo posvetili jedno poslijepodne bio je i Oprtalj. I Oprtalj je u velikoj mjeri slčan Grožnjanu, još jedno srednjovjekovno mjestašce na vrhu brežuljka, samo nešto manje i sa više ruševina. Bukvalno, kada uđete u stari dio grada, imate osjećaj kao da ste u nekom napuštenom mjestu koje na neki čudan, gotovo neobjašnjiv i magičnim prožet način i dalje živi. I ovdje vas čeka simbioza kamena i zelenila, šareni prozori, pokoja galerija i neki sjajni ćoškovi koji se stvano graniče s magičnim. Tako ćete u jednoj uličici naići na kapiju na kojoj stoji tabla sa oznakom da vas iza nje čeka besplatan čaj od nane. Vi provirite kroz otvor na kapiji i iza nje vam se ukaže vrt sa stolićem i stolicama, a na stoliću i bokal sa čašama i čajem. Pa mislim zaista, od filma se selimo u pravu bajku, ok, nema problema.
A ako vas put već nanese ovamo, u ovaj kraj Istre, obavezno svratite u restoran u Oprtlju, gdje vas opet, vjerovali ili ne, čeka sjajan pogled koji se prostire s brijega na kojem je mjesto smješteno. I obavezno otiđite gladni i probajte domaću pastu koju prave. Obavezno!
Kad ste ograničeni s vremenom, a želite da vidite što više toga, što više djelića Istre, onda obično ne izdržite a da ne pretvorite i povratak u neku vrstu obilaska. Tako smo i mi odlučili da pri povratku posjetimo i Motovun, poznat po Motovunskom filmskom festivalu, koji se održava od 1999. godine. Pogađate, opet smo na vrhu brežuljka (samo što ovaj put to posebno naglašavamo jer se do vrha ne može stići autom ako tu ne živite ili ako nemate neki smještaj tu; opcije su vam ili autobus koji vozi gore na svakih 15 minuta ili penjanje uz preko 1000 stepenika; pogađate, ova osoba se odlučila na penjanje; i neka je, jer ono što vidite usput bilo je najsjajniji mogući završetak jednog putovanja) i opet je sve nenormalno predivno. Preporuka je da svakako dođete malo ranije, jer em izbjegnete jako sunce ako se odlučite na penjanje stepenicima do vrha, em izbjegnete gužvu. Iako u starom dijelu grada, koji se nalazi na samom vrhu, stvarno možete naći mnoge zanimljive ćoškove, očuvane starine i simpatične male prodavnice pune sitnica, lokalne hrane i pića, najljepši dio, barem meni, jesu sve te ljepote na koje nailazite tokom penjanja i spuštanja tim nepreglednim stepenicima i ozbiljnim usponima. Tako da ako se već odlučte za autobus do vrha, priuštite sebi makar silazak pješke.
A kako je ovo ipak trebalo da bude i koliko-toliko morski odmor, morali smo nekako da iskombinujemo i odlaske do obližnjih (obližnjih je ovdje u značenju 20+ kilometara) plaža. Odabrali smo dvije, obje po preporuci. Prvi dan smo se odlučili za Savudriju, manje mjesto koje se nalazi blizu Umaga. Ulazak u vodu je uglavnom preko stijena, ali nije toliko ni komplikovano ni nepristupačno. Sjajne stvari: nije bilo gužve, more je bilo nenormalno toplo (toliko toplo da nije bilo potrebe za ulaskom koji prati postepeno navikavanje u stilu jednog penzionera, što u svojoj suštini svakako jesam), uz more se nalazi jedan sjajan bar, što je od neprocjenjive važnosti ako volite popiti koje hladno pivo bez udaljavanja od plaže.
Drugog dana odluka je pala na Hawaii plažu, koja se nalazi blizu Poreča. E ovo je već nešto posebno. Iako imate dio koji je pun ljudi i djece, ako se malo udaljite, nailazite i na nešto rasterećeniji dio plaže, more je opet nestvarno toplo, u blizini imate bar s pivom, imate hlad drveća… Takođe, ako malo prije plaže odlučite da skrenete s puta, uglavnom ćete naći jedva primjetne prolaze kroz žbunje iza kojih vas čekaju male, gotovo samo za vas plaže. Može li čovjek tražiti nešto više?
I tu se već polako bližimo kraju ovog skoro pa neplaniranog i u posljednji čas osmišljenog, ali fenomenalnog putovanja. Pravo je malo čudo koliko smo čiste ljepote uspjeli obići, upoznati se s nekim mjestima koja su nam dugo bila na listi želja, ali i saznati za neka o kojima nismo znali gotovo ništa, ma ni da uopšte postoje. A iako možda izgleda da je ovo sve bilo malo ponaporo, ipak su u pitanju samo četiri dana, vjerujte da ni ovi silni obilasci nisu bili ništa manje lijepi. Sjednete u auto, otvorite prozore, hvatate italijanske radio-stanice, oko vas samo iskaču stare kamene kuće, šareni detalji, masline, crvena zemlja, vinogradi. Više puta sam se uhvatila kako tako sjedim i ponavljam kako je ovo jedan sjajan odmor, gdje vas nešto lijepo zapljusne svakog trenutka, bio to neki prizor, zvuk ili “samo” neki ne baš jasno definisan osjećaj. Uspješan odmor, checked.
Divno! Uživao sam čitajući, nakašljavao se tamo gdje je trebalo i gdje si s pravom sugerisala 🙂