Pet za pet: morsko izdanje

Nekako su mi prethodnih mjeseci izmicali ovi postovi preporuka, a kako ni sad nisam bila sigurna šta tačno u njih da uvrstim, odlučila sam se za ovu varijantu ― spisak stvari koje sam nosila na odmor i koje na neki način mogu da zasluže status preporuke. Izbor je pao na kraju na sve tri knjige koje sam ponijela na ovo sedmodnevno putovanje, istina nisu me sve podjednako oduševile, ali prilično su međusobno različite i uglavnom su me drugačije stvari kod svake od njih zainteresovale, pa sam mislila da bi mogle ovdje da se nađu. Pored knjiga, tu su se na kraju našle i dvije stvari s njima gotovo potpuno nepovezane, ali stvari sa nečim neizostavnim kad je kod mene riječ o bilo kakvom vidu izlaganja suncu ―  sa zaštitinim faktorom. Jer ovo je ipak morsko izdanje preporuka. Pa da krenemo…

Razgovori sa sobom

Za početak, još jedno Bukino izdanje koje potvrđuje to da zaista imaju fenomenalne naslovne strane. O kakvoj je knjizi ovaj put riječ? Razgovori sa sobom knjiga je Andresa Neumana, rođenog u Argentini, a odraslog u Španiji, tačnije u Granadi. Originalna verzija knjige objavljena je 2012, a ovaj prevod na srpski 2015. godine.

Knjiga prati život jedne porodice, a priča nam se daje iz perspektive triju njenih članova: žene, muškarca i djeteta, tj. majke, oca i sina. Tako dobijamo različite poglede na iste stvari, ali i njihovo viđenje onoga što je skriveno ostalim likovima. Okosnicu radnje i priča junaka čini bolest Litovog oca, a predstavlja podlogu za razmišljanja o odnosu života i smrti ili Erosa i Tanatosa, istine i laži, zdravlja i bolesti, djetinjstva i odraslosti. Sve u svemu, jedna krajnje potresna knjiga, ispunjena bolestima, smrću, varanjima, utjehama, nadama, ali i drugim knjigama, jer upravo će pisanje drugih ljudi Eleni, Litovoj majci, biti jedan od prozora za utjehu, objašnjenje ili bijeg (drugi je dosta prizemniji i tjelesniji).

Više o knjizi i nekoliko prvih stranica možete pročitati ovdje.

Čovek po imenu Uve

Ova knjiga Frederika Bakmana, švedskog blogera i kolumniste, a sada i pisca, zaista je postala hit, rekla bih s razlogom. Vjerujem da će se dopasti svima onima koji uživaju u ljepoti jednostavnog pripovijedanja, bez usiljenog nagomilavanja neočekivanih događaja koji se brzo smjenjuju i šokantnih preokreta. Priča prati život jednog starca koji se zaista može okarakterisati kao džangrizalo (tu me je ova knjiga podsjetila na jednu italijansku: Sitnice koje život znače, u kojoj sam istinski uživala, a o kojoj sam već i pisala na blogu: ovdje), njegovu svakodnevicu, susrete sa poznatim i nepoznatim ljudima, pokušaje da se ponovo sretne sa svojom ženom te kratke izlete u prošlost, flešbekove koji nam daju potpuniju sliku samog lika i njegove motivisanosti. Knjiga je zaista posvećena običnim likovima, džangrizavim i zaboravnim starcima, (pomalo) smotanim muškarcima, pričljivim i odlučnim ženama, uličnim mačkama, bezizražajnim licima u odijelima, ali i pored tolike običnosti, Bakman je napravio roman neobične ljepote, jednostavnosti i nepretencioznosti. Ispade opravdano ono što ljudi često spominju u vezi s ovom knjigom, a što uglavnom zvuči kao jezivo čest slogan koji se uglavnom odnosi na knjige koje je i te kako moguće preskočiti i to bez osjećaja žaljenja i proputanja nečeg zanimljivog, a to je: da je riječ o djelu koje će vas tjerati i da se smijete i da plačete.

Više o knjizi i nekoliko prvih stranica možete pročitati ovdje.

Nemeza

Ovo je bio moj prvi susret s ovim norveškim piscem, a da li će biti i posljednji, nisam baš sigurna. Ako se pitate zašto sam uopšte ovo uvrstila u listu preporuka ako nisam toliko oduševljena ― pa jer je ovo na kraju jedna vrlo zanimljiva kriminalistička knjiga, koja vrlo dobro funkcioniše u okvirima svog žanra. U svakom slučaju, vjerujem da će se dopasti svim ljubiteljima ovakve žanrovske književnosti i takozvanih page-turnera.

Roman je dio serijala knjiga o detektivu Hariju Huleu, a sadrži većinu tipičnih detektivskih motiva: zločin koji treba riješiti, dobre i loše policajce, nagovještaj mističnosti, predviđanja i potencijalna razrješenja u vidu sistema pokušaja i pogrešaka. Kod nas je roman objavljen u izdanju Lagune i preveden kao Odmazda, mada mislim da se u ovoj varijanti Nemeza ipak sačuvao bitan detalj priče. Moram priznati da je roman tehnički zaista na nivou. Vrlo precizno se sve ovdje uklapa na planu razvijanja radnje i vodi se računa o tome kada se šta čitaocu otkriva i na koji način. Ipak, Nemeza mi je ostavila jak utisak da je riječ o knjizi koja savršeno funkcioniše u okvirima svog žanra, kriminalističkog romana, ali dalje od toga ne izlazi, žanrovske granice jednostavno ne prelazi, što opet ne utiče, naravno, na zanimljivost same radnje.

Više o knjizi i nekoliko prvih stranica možete pročitati ovdje.

________________________________________

Biobaza Bee Balm Sun Therapy

Sljedeće stvar jeste Biobazin balzam za usne na bazi pčelinjeg voska, sa uljem šargarepe i zaštitnim faktorom 15. Kad sam tek uzela ovo čudo, nisam mogla prestati da ga mirišem. Toliko je fino. E sad, jedina mana ovog balzama, a to stoji za sve stvari ovog tipa, jeste to što se vrlo lako topi na visokim temperaturama, pa možete ostati (skoro) bez ičega ako prenaglo pokušate da ga nanesete nakon što je ambalaža dugo bila na suncu (nije bitno kako znam 🙈).

La Roche-Posay Effaclar SPF 30

I posljednja stvar je La Roche-Posay krema iz Effaclar linije, ali verzija koja sadrži SPF. Ne volim da stavljam klasične kreme za sunčanje i na lice, tako da mi je ovo došlo super iz prostog razloga što običnu verziju ove kreme koristim svakodnevno. Nije toliko masna i teška, ne ostavlja bijele mrlje, a potpuno zaštiti lice od sunca. Ja inače izgorim čim provorim na sunce, a sada nije bilo ni traga od crvenila. Meni i više nego dovoljno.