Pet za pet

Iskreno, nekako sam jedva sastavila ovaj martovski post sa preporukama. Imala sam osjećaj da se dešava toliko toga divnog i zanimljivog, ali kada sam počela da sastavljam spisak ideja šta bi se to moglo naći ovdje, nekako sam uvijek zapinjala. Uglavnom, nekako se došlo do ovog broja pet, a evo šta se on obuhvata.

Prsten za telefon

Nisam sigurna postoji li neki tačniji naziv za ovu spravicu, ali neka ostane ovako. Ovo je jedna od onih stvari koje vam izgledaju potpuno besmisleno i glupo dok ne počnete da ih koristite, a onda se zapitate kako ste mogli da živite bez toga. Čemu služi ovo? U suštini, riječ je o metalnom prstenu koji treba da se zalijepi na masku ili poleđinu telefona, kroz njega se provuče prst i služi kao neka vrsta dodatne sigurnosti kada držite telefon, slikate nešto, a posebno kada ležite u krevetu i imate telefon iznad glave (ovo zaista pomaže da se izbjegnu one situacije kad vam telefon padne na facu). S obzirom na to da je riječ o prstenu koji može da se okreće za 360 stepeni, a dovoljno je čvrst, može služiti i kao postolje na koje naslonite telefon (npr. dok gledate neki video). Nisam sigurna kakvi sve proizvođači ove stvarčice postoje, ja sam svoj našla na divnom malom mjestu zvanom eBay i košta manje od jednog dolara.

Stajnbek – Plodovi gnjeva

Ovo je knjiga o kojoj sam mislila da pišem neki duži post (tačnije, planirala sam poseban post posvećen Stajnbeku), tako da sam se premišljala da li onda da je uvrstim ovdje ili ne, ali na kraju je ipak stavljena i na ovaj spisak, jer nije kao da mnogo Stajnbeka može da škodi.

Kad sam završila čitanje ove knjige, javio mi se onaj osjećaj kad vam se skoro pa plače što je knjiga gotova i što nema još. Divno je potresna ova knjiga, u svojoj jednostavnosti pri prikazivanju komplikovanosti svijeta i promjena koje, poput vode (koja će označiti i kraj romana), donose i život i smrt. Šta sve nije stalo u ovu knjigu – priče o ljudima, o drugosti, o putovanju, o tradiciji, o promjenama, o zločinima i kaznama, o stranosti, o stradanjima i rođenjima, pravdama i nepravdama, strahu i gnjevu… Ako neko planira da se posveti čitanju jedne velike knjige (gdje se ta odrednica “velika” može odnositi i na njen značaj, ali i na ono bukvalno – njen obim), predlažem da to bude baš ova knjiga.

Through the Language Glass

Ovo je još jedna knjiga kojoj planiram posvetiti čitav tekst, ali do tada – nešto malo o njoj i ovako. Riječ je o jednoj veoma zanimljivoj knjizi koja se bavi pitanjima jezika na jedan vrlo pregledan, prilično dostupan i jednostavan način. Ono što predstavlja samu osnovu knjige jeste pitanje različitog imenovanja i mogućnosti razlikovanja boja, ali i prostora i gramatičkog roda kod govornika različitih jezika. I kad kažem “različitih jezika”, tu ne mislim na one česte komparativne i kontrastivne pristupe koji se završe na engleskom, španskom, italijanskom i francuskom. Ovdje ima svega, od Sjeverne i Južne Amerike do Australije i Okeanije. Autor se ne zadržava samo na iznošenju svog stava u vezi s pomenutom problematikom, već navodi niz teorija koje su se razvijale, još od 19. vijeka pa ovamo, ukazujući na njihove dobre strane, ali i na nihove mane. Teorije su propraćene primjerima mnogih interesantnih eksperimenata (o utvrđivanju sljepila za boje, ruskom razlikovanju plave/plavih, navikama za određivanje predmeta i bića u prostoru na osnovu odrednica “ispred”, “lijevo” (i tome slično) i onim geografskim, koje uvijek podrazumijevaju oslanjanje na stranu svijeta (da, koje su sastavni dio nečijih života i kulture), ali i rješavanjima određenih lingvističkih mitova (kao što je onaj o kenguru, nedavno pomenut i u filmu Arrival)… Da, mislim da bi ova knjiga mogla biti interesantna svima onima koje zanimaju jezik i lingvistika, ali i onima koji su nekada negdje pročitali da maternji jezik određuje naše viđenje svijeta ili to da bi čudni atributi sa značenjem boje koje koristi Homer mogli biti znak da ljudi ranije nisu vidjeli plavu boju. U svakom slučaju, preporuka jer ova knjiga prikazuje sve te pretpostavke u jednom novom, savremenom i prilično detaljno pojašnjenom svjetlu.

Ako vas je ovo uspjelo bar malo zaintrigirati, detaljniji prikaz knjige trebalo bi da stigne uskoro, dok se sama knjiga može naručiti na sajtu Book Depository.

Plezir

Plezir je jedan fenomenalan online magazin koji pokriva pregršt raznorodnih i zanimljivih tema, izlazi mjesečno i najbolje od svega – potpuno je besplatan (u šta se možete uvjeriti jednostavnim klikom na link). Šta se sve može naći u njemu? Kao odličan primjer raznovrsnosti i ozbiljnog pristupa pojavama koje pripadaju međusobno prilično udaljenim sferama ljudskog djelovanja može poslužiti i martovski broj ovog magazina. U njemu čitaoci mogu naići na intervju sa Rupi Kaur, o čijoj knjizi Milk and Honey sam i sama relativno nedavno pisala, primjere zanimljivih profila na Instagramu, tekstove o ekologiji i umjetnosti, životnom stilu, modi, dizajnu, zdravlju i ljepoti, o značajnim ženama o kojima se i ne priča tako često, o mladim ljudima iz naših krajeva koji stvaraju i djeluju u različitim poljima. Magazin objedinjuje kvalitetne tekstove i zanimljivo realizovane razgovore, ali i brojne fotografije koje služe kao jednako kvalitetna dopuna pisanom aspektu, dopuna koja služi za izgradnju veoma privlačnog i ugodnog estetskog identiteta.

Frida Kahlo on How Love Amplifies Beauty: Her Breathtaking Tribute to Diego Rivera

Posljednja preporuka neka bude tekst sa Brainpickings.org o Fridi Kalo i njenom viđenju ljepote, kao ljubavi prema Dijegu Riveri, kao i međusobnom preplitanju i prožimanju ta dva fenomena, kao i određenju jednog i drugog na osnovu tog prožimanja. Evo samo jednog kratkog primjera, gdje Frida piše o tome kako vidi Dijega i kako je njeno viđenje njega određeno onim što ona osjeća prema njemu, te kako je kompleksnost tih osjećanja, ali i njihovog odnosa, izvor ljepote, ali i poteškoća pri slikanju njegovog lika:

I warn you that in this picture I am painting of Diego there will be colors which even I am not fully acquainted with. Besides, I love Diego so much I cannot be an objective speculator of him or his life… I cannot speak of Diego as my husband because that term, when applied to him, is an absurdity. He never has been, nor will he ever be, anybody’s husband. I also cannot speak of him as my lover because to me, he transcends by far the domain of sex. And if I attempt to speak of him purely, as a soul, I shall only end up by painting my own emotions. Yet considering these obstacles of sentiment, I shall try to sketch his image to the best of my ability.