Nasim Nikolas Taleb: Crni labud

Danas vam pišem o knjizi Nasima Nikolasa Taleba Crni labud, koja nosi podnaslov Uticaj krajnje neverovatnih zbivanja, za koju ste svi ili gotovo svi vjerovatno već čuli, jer spada u red onih koje su u posljednje vrijeme među najpopularnijim u domenu publicistike, i koja se na mom spisku za čitanje, spisku koji stalno raste i nikad se ne smanjuje, nalazila prilično dugo. Ako vas zanima šta možete očekivati od ove knjige i kakvi su moji utisci nakon čitanja, odgovori su u nastavku teksta.

Knjigu Crni labud, koja je u originalu objavljena 2007. godine, kod nas možemo čitati u izdanju Heliksa još od 2010. godine, kada je objavljen prevod prvog izdanja (četvrto izdanje, koje vidite na slikama, objavljeno je 2017. godine). Knjigu, pored prologa, čine četiri dijela (Antibiblioteka Umberta Eka, Prosto nepredvidljivo, Ti sivi labudovi ekstremistanski, Kraj), sa svojim manjim cjelinama i podnaslovima, kao i Postskriptum esej: O izdržljivosti i krhkosti, dublje filozofske i empirijske refleksije. Centralnu ideju knjige, što se da zaključiti na osnovu samog naslova, kako to i inače ide, predstavlja Talebov koncept Crnog labuda, koji podrazumijeva, u najkraćim mogućim crtama, neki nepredvidljivi događaj sa velikim posljedicama. U vezi s ovim fenomenom, Taleb dovodi različita pitanja iz domena vjerovatnoće i slučajnosti, teorije kompleksnih sistema, razne mehanizme predviđanja (ili njihove neuspješne pokušaje), pitanje rizika, ali takođe, što je čitaocu kojem ove teme možda primarno nisu tako bliske, kakva sam i sama, možda i značajnije — pokazuje koliko je bitno preispitivati početne tačke, postavke i perspektive iz kojih sagledavamo situaciju ili pitanja kojima se bavimo, o kojoj god oblasti ljudskog djelovanja da je riječ.

Crni labud pisan je manje-više prijemčivo, iako postoje dijelovi koji su zaista stručni (oni su uglavnom naznačeni, uz napomenu da ih čitalac koji se ne bavi tim pitanjima može i preskočiti). Osvrti na različite teorije i hipoteze, rad istraživača i različitih stručnjaka, razvoj određenih ideja i njihova primjena, koliko god da nekad mogu djelovati suvoparno, to uglavnom nisu, jer su takvi dijelovi često prekidani umetanjem nekih ličnih osvrta i momenata iz autorovog života. Nekome će se taj stilski momenat svidjeti, nekome neće (ja se i dalje klatim negdje na granici), ali zanimljivih anegdota i priča tog tipa svakako ima. Svaki dio, ali i knjiga u cjelini, zamišljeni su tako da početnu tačku, s ciljem lakšeg uvođenja u temu o kojoj se piše, zauzme određeni, recimo, narativniji dio, gdje nailazimo na više konkretnih autobiografskih primjera, anegdota ili ilustrativnih momenata koji počivaju na zamišljenim likovima i situacijama, a nakon toga slijede sve stručniji i stručniji, usmjereniji i usmjereniji dijelovi kako poglavlja, a i knjiga u cjelini, polako odmiču. E sad, ako vas nakon ovog podužeg uvoda i dalje zanima šta vas to čeka u knjizi, evo nekoliko odabranih aspekata.

Dakle, sam koncept Crnog labuda podrazumijeva događaj koji odlikuju tri bitne karakteristike: vanrednost ili rijetkost (jer ne spada u domen uobičajenih očekivanja), ogroman uticaj, tj. izuzetan značaj (što će reći da svojom pojavom i te kako donosi i posljedice širokih razmjera) te pripisavanje naknadnog objašnjenja, tj. retrospektivna predvidljivost (u smislu da tek nakon što se događaj tog tipa desi, konstruišemo naknadno moguća objašnjenja kako bismo taj događaj pojasnili i pokušali ga učiniti predvidljivim. Neki od problema koji se dovode u vezi s ovim konceptom i koji se detaljno razrađuju jesu problem narativnosti i naša (ne)mogućnost da predviđamo događaje, odnosno pitanje šta možemo zaključiti o onome što ne znamo te kako ono što znamo možemo iskriviti određenim postupcima i pristupima. I jedan i drugi problem, u stvari, nude odgovor na pitanje šta je to što nas sprečava da (pred)vidimo Crne labudove. Posebna pažnja posvećena je upravo pitanju slučajnosti i predviđanja te problemu upornog oslanjanja na ista oruđa za predviđanje iako su se pokazala ne baš tako tačnim i preciznim. Tako čitamo o slučajnim oktrićima, o tome šta je problem zvonaste krive, kakva je to evolutivna uloga naše potrebe za predviđanjem, šta su to Mandelbrotovi fraktali, kakva je to razlika između sivih labudova i Crnog labuda, kakav je odnos Crnog labuda i globalizacije itd.

Iako se pažnja prvenstveno usmjerava na pitanje predvidljivosti pojava koje se tiču svijeta ekonomije i finansija, te stabilnosti koju ta mogućnost predviđanja treba da donese (naravno, ovo čitamo kao nepredvidljivost i nestabilnost), knjiga ipak daje i širi kontekst ovim pitanjima, osvrćući se i na pojave u filozofiji, obrazovanju, svakodnevnom životu. I to je ono najkorisnije čitaocu koji se primarno ne interesuje za statistiku i ekonomiju, ali i svakom čitaocu na kraju krajeva, jer pokazuje da preispitivanje i pokušaj sagledavanja metoda i pristupa u bilo čemu iz drugačije (često drastično drugačije) perspektive zna biti vrlo korisna stvar. Kao što spomenuh, stilski i jezički prilično je pristupačna, s tim da česte autorove upadice zaista znaju da razbiju neki prirodan tok čitanja, kao i njegovo stalno oslovljavanje samog sebe inicijalima, ali hej, izgleda da se njemu to istinski dopalo. Takođe, ono što mi nije odgovaralo pored tog tona jeste i sam ritam unošenja različitih primjera koji je bio takav da je pomalo odavao utisak haotičnosti dok čitate, ali sve u svemu, prednosti i dobre strane ove knjige ipak odnose prevagu nad ovim nekim sitnijim manjkavostima.

Ako ste čitali knjigu Crni labud, pišite utiske, o ovoj me posebno zanima, jer sam nailazila na zaista različita mišljenja, od toga da je ovo najbolja knjiga napisana u posljednje vrijeme pa do toga da je riječ o knjizi iz koje ne saznajete apsolutno ništa. Ako želite da se zabavite, tu je Goodreads s utiscima čitalaca; moj omiljeni glasi: I can summarize this book in two words: Shit happens.

Do narednog čitanja!