Avgust je inače za mene mjesec odmora. Da, svi znamo da je koncept godišnjeg odmora ove godine doživio neku vrstu, khm, transformacije, recimo to tako, a ta je transformacija, u mom slučaju, značila da odmora zapravo i nema. S druge strane, znala sam da ne mogu samo raditi bez ikakve pauze, tako da je cijeli avgust prošao u nekom nedefinisanom međuprostoru koji lebdi negdje između radne i neradne atmosfere, što vam je, da budem iskrena, najgora moguća kombinacija – jer niti šta konkretno vrijedno pomena uradite, niti se nešto posebno odmorite. Ali dobro, šta je tu je. Evo šta se u tom i takvom avgustu na kraju izdvojilo kao posebno zanimljivo.
KNJIGE. Cijela ova avgustovska nedefnisanost dovela je do toga da se na spisku pročitanih knjiga nađu svega dva naslova, a i jednom i drugom sam posvetila posebne tekstove na blogu. U pitanju su Kirka Madlin Miler (pročitajte tekst ovdje) i A Thousand Ships Natali Hejns (tekst pročitajte ovdje). Da, ovaj mjesec bio je u znaku nekih novih čitanja, reprezentacija i reinterpretacija antičkih mitova, a Madlin Miler i Natali Hejns uradile su to na podjednako zanimljive, ali opet međusobno prilično različite načine. Dok se jedna odlučila za izdvojenu centralnu figuru na čijoj će karakterizaciji detaljno raditi uz dodatno uvezivanje s ostalim junacima i junakinjama i izraženu namjeru da se odabrana junakinja približi savremenim čitaocima, druga se odlučila za pisanje o mnoštvu, o mnogim junakinjama čije glasove treba skupiti i ujediniti kako bi se njihove sudbine i njihove priče predstavile u punom sjaju.
SERIJE. Kad je riječ o serijama, izdvojila sam tri koje bih voljela podijeliti s vama. Prva je Love Life, HBO serija čija prva sezona broji ukupno deset epizoda, a u centru radnje je razvojni put ljubavnog života Darbi Karter, koju glumi Ana Kendrik. Iako na prvu djeluje kao klasična romantična komedija, što jednim dijelom i jeste, serija je zapravo vrlo lijepo odrađena i predstavlja zaista jednu finu opciju ako tražite nešto lagano i opuštajuće za gledanje. Zatim, tu je moja serija za one situacije kad mi zaista treba odmor od svega, serija za lijene dane: The Bold Type. Ja sam tokom avgusta pogledala 4. sezonu, koja je ujedno i posljednja za sada snimljena, dok je prva sezona objavljena još 2017. godine. Inspiracija za ovu seriju je život i rad Džoane Kouls, bivše urednice magazina Kosmopoliten, a radnja je usmjerena na tri prijateljice koje zajedno rade u redakciji magazina Skarlet, kao i na njihove odnose sa drugim zaposlenima, njihovim porodicama, prijateljima i partnerima. Da li je ovo najbolja serija koju ćete ikada pogledati? Ni blizu. Da li mi zaista sjeda u određenim momentima kad mi je svega preko glave? Da. I na kraju, serija koja je možda i najveća preporuka ovog odjeljka, ako ne i cijelog posta: State of the Union. Serija za čiji je scenario zaslužan Nik Hornbi, ima deset kratkih epizoda od po desetak minuta i zaista se gleda u dahu, kao film. Priča prati odnos Luiz i Toma, koje na samom početku prve epizode srećemo u jednom pabu, gdje su se našli pred odlazak na sedmičnu seansu bračne terapije. Svaka naredna epizoda počinje na istom tom mjestu, u vidu svojevrsne pripreme, uz pivo i vino, pred sljedeći razgovor s terapeutom. Konverzacija koju vode usmjerena je na razotkrivanje dobrih i loših strana njihovog odnosa, ali je prepuna referenci na sve i svašta – društvene i političke prilike, ali i neke svakodnevne situacije – što seriju čini beskrajno duhovitom i na kraju krajeva vrlo dobro osmišljenom. Istovremeno je krajnje jednostavna i svedena, ali nevjerovatno efektna. Apsolutno svaka preporuka!
#PROJEKATHODNIK. Ja vam tako imam te faze kad je riječ o aktivnostima koje se mogu svesti pod uređenje prostora/kuće/doma, pri čemu se nekad aktiviram do krajnjih granica i dobijem želju da napokon završim neke stvari koje čekaju sedmicama i mjesecima (te faze uglavnom završe nabavkom novih biljaka, jer 15 saksija u kući nije dovoljno), nebitno koliko su to sitne ili krupne stvari, a onda slijedi period potpunog mirovanja, kad jednostavno nemam ni snage ni volje ni vremena za to (o tome svjedoči desetak ramova sa ilustracijama na kojima su Kalvin i Hobs koji i dalje čekaju u kutiji da ih smjestimo negdje na zid). Ovo vrijeme u godini kad ljeto polako prelazi u jesen gotovo uvijek je vrijeme aktivacije na ovom polju, vjerovatno jer hladnije vrijeme znači i više vremena provedenog u kući. Ni ova godina nije drugačija, tako da sam se opet malo aktivirala, a da bih izbjegla onaj osjećaj sveopšte izgubljenosti, kad jednostavno ne znate od čega da krenete i na čemu da se zadržite, odlučila sam da krenem po prostorijama, onako kako se redaju od ulaznih vrata. Tako da je trenutno u toku #projekathodnik, odnosno sređivanje ulaza, koji je do sada u suštini, ako ćemo biti potpuno iskreni, bio samo prazan prostor popunjen obućom koja je ležala po podu. Svi ovi moji mali projekti počinju slaganjem kolaža, tj. pravim nekakav mood board (samo mi dajte makar i nagovještaj prilike da napravim neki kolaž i ja ću to vrlo rado iskoristiti), čisto da vidim kako će se sve to što sam zamislila uklopiti zajedno. Projekat je i dalje u toku, a o detaljima u nekom od narednih postova, ako vam to bude zanimljivo.
Do narednog čitanja!
Leave a Reply