Maša Kolanović: Poštovani kukci i druge jezive priče

Maša Kolanović jedna je od ovogodišnjih dobitnica Evropske nagrade za književnost, a njena zbirka priča Poštovani kukci i druge jezive priče objavljena je prvo 2019. godine u izdanju Profila (Hrvatska), a zatim i u izdanju Booke (Srbija). Knjiga je sačinjena od ukupno dvanaest priča, a ono što ih objedinjuje, pored naslovnog motiva, koji se u različitim obimima i oblicima provlači kroz sve priče, jeste pokušaj sagledavanja i literarnog uobličavanja tema koje se tiču konzumerizma, materijalizma, tranzicionizma, egzistencijalizma i drugih sličnih izama koji karakterišu čovjekov život danas i oslikavaju gotovo apsurdnu atmosferu svakodnevice.

Šta to čeka čitaoca koji se odluči da u ruke uzme zbirku Poštovani kukci i druge jezive priče? Maša Kolanović piše o svakodnevnom životu i svim njegovim ustaljenim jezivostima koje gotovo da percipiramo kao normalnosti ili izbjegavanjem govora o njima pokušavamo im oduzeti i stvarnu mogućnost postojanja. Teme koje je odabrala za svoje priče kreću se od opisa postporođajnog stanja žene ili nasilja u porodici, preko odnosa prema migrantima i pokušaja snalaženja u izrazito potrošačkom društvu i svijetu, pa do prikazivanja složenosti porodičnih odnosa, ali i pokušaja pojedinca da razumije svoje mjesto u opštem poretku stvari. U njenim pričama šetamo Dubrovnikom, koji ispunjava sve veća i veća gužva, ali koji istovremeno postaje i nezaustavljivo (is)prazan; srećemo junake koji postaju gotovo groteskni pokušavajući pratiti ritam savremenog života i posljednje odjeke tehnološkog razvoja; kopamo po uspomenama i škrinjama zajedno s likovima, sklapajući kockice njihovih života u neki nagovještaj cjeline; istinski osjećamo vrelinu jednog pakleno toplog zadarskog dana; pratimo ih dok hodaju po tržnim centrima, zalaze u Konzum i Ikeu, ili na njihovom putu do benzinske pumpe dok pokušavaju uz pivo iz limenke osjetiti makar trun slobode i prava na trenutak samoće. Nema ovdje potrebe za natprirodnim elementima ili atmosferom klasičnog horora. Daleko od toga. Jeza u pričama ove zbirke izbija iz onog najuobičajenijeg, najsvakodnevnijeg, najprirodnijeg. I to je samo pojačava.

Jezički, ove su priče prilično svedene. Jednostavnost na tom planu zaista odgovara izabranim temama. Motiv kukaca odabran je kao ključni, gotovo kao refren koji će se provući kroz sve priče, da li kao svojevrsna parafraza Kafkine Metamorfoze, kao u priči po kojoj je cijela zbirka ponijela naziv, da li kao ponavljani motiv žohara koji samo izbijaju i izbijaju iz nepoznatih skrovišta i postaju sastavni dio života likova, da li kao simbol svođenja običnog malog čovjeka na nivo kukca, što je ideja gotovo svake priče, ili makar na nivou jezičkih doskočica junaka o kojima čitamo. Da, naslov stvarno nije slučajno odabran i takvo ponavljanje doprinosi snažnijem uvezivanju priča  i sticanju utiska da je zbirka zaista osmišljena kao jedna organska cjelina, a ne samo kao skup nasumično odabranih i prkupljenih tekstova. Ipak, stalno forsiranje tog motiva na svim mogućim nivoima i njegovo ponavljanje uz, u nekim slučajevima, minimalne transformacije, u pojedinim trenucima zna djelovati malo pretjerano. Još jedna od stvari koje ne bih svrstala među najuspjelije jesu dijelovi kada osjetimo kako autorka gotovo izravno progovara kroz riječi koje daje svojim likovima kada oni daju prilično direktne kritike naglašenog konzumerizma, kapitalizma i svih njihovih propratnih pojava. To nije slučaj sa svim pričama, naravno. Upravo bi se prema tom kriterijumu možda i mogle sve priče ove zbirke podijeliti u dvije grupe: one koje zaista počivaju na toj direktno iskazanoj kritici, gdje su likovi samo produžena ruka autorkinog glasa, te one druge, rekla bih ponajbolje u ovoj knjizi, u kojima se iz rečenice u rečenicu gradi cijeli jedan mali svijet i cijela jedna vrlo živa i životna atmosfera na osnovu koje čitaoci i dalje mogu iščitati ranije pomenutu kritiku. Tu bih svrstala priče poput one koja otvara zbirku: Živi zakopani, ili sjajne priče Frižider, pa i recimo Beskraj, koje bih gotovo bez premišljanja izdvojila kao najbolje segmente ove zbirke.

I pored tih nekih elemenata koje sam označila kao neku vrstu manjkavosti, iskreno se radujem daljem čitanju onoga što nam ova autorka spremi. Spoj svedenog izraza i sposobnosti vrlo preciznog hvatanja raznih detalja pri građenju pravih malih narativnih slika, u zbirci Poštovani kukci, uz vrlo prisutan i jasno izražen osjećaj za trenutak u kojem živimo, prožima se u literarni glas koji zaslužuje pomno osluškivanje.

Do narednog čitanja,