Novi roman Milice Vučković „Smrtni ishod atletskih povreda“ (Booka, 2021) knjiga je o kojoj zaista gotovo svi pričaju ovih dana, mahom ukazujući na njene dobre strane i ističući je kao knjigu koju vrijedi čitati i dalje preporučivati. U tom kontekstu, ovaj tekst bi mogao jednim svojim dijelom biti sveden pod odrednicu „nepopularno mišljenje“. Zašto? Prvo, odmah da kažem da ću vam i sama vjerovatno reći da na knjigu, makar zbog bitne teme i osvjetljavanja odnosa o kojima se ne piše tako često, svakako treba obratiti pažnju, ali s druge strane – nakon čitanja, prosto me nije napuštao utisak da u romanu ima nekih segmenata za koje bih rekla da ne funkcionišu baš najbolje. Rekla bih da je ovo jedna od onih knjiga kod kojih se izbor same teme može okarakterisati kao uspješan, svakako uspješniji od same izvedbe. Ali hajde da krenemo redom…
„Smrtni ishod atletskih povreda”: o kakvoj je knjizi riječ
U srži romana „Smrtni ishod atletskih povreda” jeste priča, uglavnom ispovjednog tona i data iz prvog lica, o životu junakinje Eve, samohrane majke iz Železnika nadomak Beograda, koja iza sebe ima jedan propali brak, neuspjele pokušaje odlaska iz malog mjesta u kojem je odrasla, teret žongliranja između uloge majke, ćerke, sestre i žene same po sebi i koja, u cijelom tom spletu već haotično postavljenih odnosa, upoznaje Viktora, muškarca s kojim započinje vezu.
Ono što bi možda trebalo da izgleda kao klasična idealizovana slika velike ljubavi koja se pronalazi taman u pravom trenutku u životu vrlo brzo biva dekonstruisano i čitaocima postaje jasno, prvo s naznakama a onda sve direktnije i direktnije, da je ta velika ljubavna priča zapravo ništa drugo do jedan veliki vrtlog koji, kroz mučnu igru uloga nasilnika i žrtve, junake povlači ka dnu. Svaki naredni stepen tog povlačenja u čitaocima gotovo neminovno izaziva snažan osjećaj mučnine, istovremeno vjerujem i sažaljenja prema junakinji. Uz prilično sveden i prijemčiv stil pisanja, ovo možda i daje jedan od odgovora na pitanje zašto je roman u tako kratkom roku i stekao ovoliku popularnost.
Utisci nakon čitanja
Ima li nečeg lošeg u tome? Naravno da ne. Ideja da se u roman inkorporira jedna ovakva tema, koja zapravo i ne djeluje kao suštinsko izvorište radnje u najširem smislu, već kao jedno od mogućih ishodišta mnogo širih i dubljih ličnih i društvenih previranja i transformacija, i da se ne daju eksplicitni odgovori (uz apsolutno uvjerenje u njihovu ispravnost) na to zašto se psihičko i fizičko nasilje dešava ili kako bi trebalo ispravno postupiti, šta god to značilo, dobre su strane ove knjige.
U romanu Milice Vučković nema nametanja izlaza koji se čine prihvatljivim nekom posmatraču sa strane, pa makar to bio i čitalac. Nema takvog jeftinog zadovoljavanja, nema usmjeravanja junakinje ka pravom završetku ili brzom i sigurnom izlazu iz situacije. I nema, možda najbitnije od svega, potenciranja stava da junakinja mora da na specifičan način da verbalizuje i obznani stanje u kojem se našla, tog stava koji je, koliko god to paradoksalno znalo zvučati, opet nasilan u svojoj suštini. Sve su ovo segmenti koje bih istinski pohvalila u knjizi.
S druge strane, postoji čitav niz elemenata koji su, nekako, ostali nedorečeni ili doprinijeli sticanju utiska stereotipizacije situacije i likova. Tu svojevrsnu nedorečenost bih spomenula na primjeru odnosa prema pojedinim likovima koji se pojave nakratko pa gotovo budu zaboravljeni. U slučaju npr. Evine prijateljice Teodore, stiče se utisak da je ona kao lik uvedena samo jer je poslužila za građenje te jedne scene koja je, opet, samo jedna od mnoštva sličnih.
Dalje, koliko god da je autorka pronikla u suštinu profila svojih junaka – a na osnovu reakcija čitalaca koje sam pročitala, rekla bih da je to gotovo neosporno – dvije su glavne stvari koje su meni onemogućile sticanje osjećaja uvjerljivosti (ne, ne mislim ovdje na uvjerljivost koja bi proizilazila iz zasnovanosti na događajima iz stvarnog života, to je za roman po sebi potpuno nebitno, već na uvjerljivost unutrašnjih procesa i mehanizama u samom narativu).
Od trenutka kada se težište priče prebaci na odnos Eve i Viktora, on stalno poigrava na prostoru nasilnih činova, sa jedne strane, i pokušaja njihovog opravdanja, sa druge; između prividnih momenata primirja i novih i novih epizoda nasilja. Iako to možda jeste obrazac koji prati ovakav odnos u stvarnosti, u tekstu s vremena na vrijeme izaziva osjećaj nepotrebnog ponavljanja i svojevrsne predvidljivosti. Iz toga bih izuzela svakako krajnji paragraph, kojim se roman istovremeno i zatvara ali i ostaje otvoren – i definitivno predstavlja jedan od zaista uspjelijih postupaka.
Druga stvar jeste u karakterizaciji junakinje, čiji lik, pored ubjedljivosti onog njegovog segmenta koji se tiče uloge u samom odnosu koja joj je dodijeljena, ipak ostaje prilično ravan na svim drugim aspektima. Prosto, voljela bih da sam vidjela još materijala posvećenog svim drugim njenim ulogama koje su tu, pomenute i naznačene u tekstu, ali jednostavno u manjoj ili većoj mjeri zanemarene. Mislim da mi je to nedostajanje zapravo i bila najveća praznina zbog koje mi je tekst ostao prosto na distanci.
Krajnji sud
Nisam ovaj tekst zaista zamislila kao neku preciznu i do detalja razrađenu kritiku, samo sam poželjela podijeliti sopstvene utiske nakon čitanja, dijelom i da samoj sebi preciznije objasnim i približim sopstveni stav prema romanu. Ponoviću ovo sa samog početka – ja ću se svakako prikloniti onima koji smatraju da ovaj roman zaslužuje čitalačku pažnju, ali ne mogu da se oduprem utisku da je tematski daleko zanimljiviji nego postupkom.
Leave a Reply