Natali Hejns, Hiljadu lađa: još jedan novi pogled na antiku

Jedna od popularnijih savremenih autorki koje svoj rad zasnivaju na nuđenju nekog novog čitanja antičke mitologije i reinterpretaciji građe koju tamo pronalaze, pored Madlin Miler i Pat Barker, svakako je i Natali Hejns. Natali Hejns najpoznatija je po svojim knjigama The Children of Jocasta (2017) i A Thousand Ships (2019; prevedena u Hrvatskoj kao Tisuću lađa, izdavač Vorto Palabra, 2020; u Srbiji kao Hiljadu lađa, izdavač Laguna), kao i po izdanju The Ancient Guide to Modern Life (2010).

Knjiga A Thousand Ships (Hiljadu lađa) objavljena je 2019. godine i tematizuje Trojanski rat, na šta zapravo upućuje i sam naslov, ali predstavljen na jedan malo drugačiji način i iz druge perspektive – preko iskustava ženskih likova čiji je život takođe određen tim ratom. Iako se autorka oslanjala na građu dostupnu u Homerovoj Ilijadi i Odiseji, Vergilijevoj Eneidi, Ovidijevim Heroidama, kao i onu u tragedijama Euripida i Eshila, neke dijelove je dodavala u skladu sa zamišljenom vizijom djela. Time se došlo do knjige koja, pored početnog dijela sa listom svih likova i završnim dijelom koji je posvećen korištenim izvorima i namjerama autorke, sadrži ukupno 43 poglavlja.

Svako poglavlje knjige Hiljadu lađa posvećeno je nekoj junakinji, što je naznačeno imenovanjem u naslovima. Priče nekih počinju i završavaju tim jednim poglavljem, dok se neke, poput priča trojanskih žena, Penelope ili Kaliope, nekoliko puta prekidaju i nastavljaju te tako provlače kroz cijelu knjigu. Glas Kaliope, kao Muze kojoj se pjesnik obraća da bi uopšte mogao opjevati događaje iz rata, predstavlja svojevrsni okvir knjige, a pored njene priče, tu su i priče Brisejide, Kasandre, Tetide, Afrodite, Here i Atene, Hekabe, Eris, Andromahe, Klitemnestre… Poglavlja u kojima je sadržano obraćanje Kaliope možda i najeksplicitnije pokazuju autorkinu namjeru s ovom knjigom, pa tako već na samom početku čitamo:

Sing, Muse, he says, and the edge in his voice makes it clear that this is not a request (…) Perhaps he hasn’t thought of what it is like to be me. Certainly he hasn’t: like all poets, he thinks only of himself. But it is surprising that he hasn’t considered how many other men there are like him, every day, all demanding my unwavering attention and support. How much epic poetry does the world really need?

Ta poglavlja su ujedno i najoriginalniji dio knjige, onaj koji vas zapravo i privuče, jer u njima najintenzivnije osjećate novinu u pristupu dobro poznatoj građi, ali ona su uglavnom vrlo kratka i ne baš pretjerano razvijena, ali s obzirom na to da služe kao okvir ili umetnute pauze, to je i očekivano i u nekoj mjeri logično. Kad je riječ o ostalim poglavljima i ostalim junakinjama čije se priče nižu jedna za drugom, osjeti se razlika u kvalitetu pisanja, neke od njih zaista objedinjuju informativnost, osmišljenost, jezičku i stilsku zaokruženost, dok u drugima neki od elemenata zna da kaska. Zapravo, cijela knjiga, iako su poglavlja međusobno povezana jačim ili slabijim nitima, funkcioniše i kao zbirka priča – kao i u gotovo svakoj zbirci, imate uspjelije i ona manje uspjele priče. Neka od poglavlja koja su mi posebno zanimljiva jesu svakako ono o Brisejidi i Hrisejidi, sa fantastičnim završetkom koji sjajno opisuje sudbinu jedne robinje koja istovremeno i zna da malo toga može promijeniti kad je riječ o sopstvenom položaju, ali i ne dopušta onima koji je drže, Ahilu na prvom mjestu, da vide njene suze; zatim, recimo, prilično detaljno  poglavlje o Kasandri, njenoj porodici i životu u Troji, pa i njenom odvođenju kod Agamemnona i Klitemnestre. Kasandrina sudbina data je i iz njenog ugla, ali i iz perspektive same Klitemnestre, što taj dio čini posebno zanimljivim. Sva poglavlja Hiljadu lađa, zapravo, obilježena su motivima smrti, gubitka i stradanja, ali u tome i leži autorkina poenta – u nastojanju da pokaže da rat nije direktno uticao samo na muške sudbine, junake koji su se borili u raznim bitkama desetogodišnjeg rata, već da je u jednakoj mjeri odredio i sudbine junakinja, koje su i same stradale, gledale stradanja najbližih, svjedočile ubistvima i mučenjima, te je samim tim i njima potrebno dati glas, parčiće njihovih sudbina objediniti na jedno mjesto i uvezati, kako bi se i njihova priča mogla pokazati u punom svjetlu.

When a war was ended, the men lost their lives. But the women lost everything else.

Kao i u slučaju Madlin Miler, i Natali Hejns ima želju i najmjeru ponuditi nam materijal za jedno novo čitanje o sudbinama antičkih junaka i junakinja (iako se posebno naglašavaju ženski glasovi, priča je često usmjerena i na same junake, dakle nisu ni oni prosto ignorisani ili izostavljeni), ali ona to ne radi romanesknim razvojem i detaljnom karakterizacijom jedne odabrane junakinje, kao u slučaju Kirke. To s jedne strane može biti shvaćeno kao nedostatak, ali i kao otežavajuća okolnost kad je riječ o samom činu uranjanja u narativ, jer je izostavljen taj jedan centralni lik za koji se vežete i čiju sudbinu pratite. Ipak, i takav postupak je logičan ako uzmemo u obzir autorkinu namjeru, koju izriče i sama Kaliopa u tekstu, da ovo nikada nije trebalo da bude priča o jednoj ženi, već o mnogim, o svim ženama:

And I have sung of the women, the women in the shadows. I have sung of the forgotten, the ignored, the untold. I have picked up the old stories and I have shaken them until the hidden women appear in plain sight. I have celebrated them in song because they have waited long enough. Just as I promised him: this was never the story of one woman, or two. It was the story  of all of them. A war does not ignore half the people whose lives it touches. So why do we?

(…)

Sing, Muse, he said.

Well, do you hear me? I have sung.

Iako utemeljene na sličnim početnim pozicijama, Madlin Miler i Natali Hejns ponudile su prilično različite verzije načina na koje je moguće iz današnje perspektive posmatrati i u sopstveno stvaralaštvo uključivati antičku mitologiju. I jedna i druga kao da su više usmjerene na to kako čitaocima danas predstaviti svijet grčkih božanstava, heroja, junaka i smrtnika nego na to kako preispitivati i potencijalno ponovo oblikovati i predstaviti određene ideje i arhetipske postavke koje se u toj građi mogu naći. Ipak, uživala sam u čitanju.

Do narednog čitanja!