Sluškinjina priča: od papira do ekrana

Nadam se da voliš distopije. To je bila prva rečenica svakog ko bi me vidio s knjigom “Suškinjina priča” Margaret Atvud nakon što bi čuo da sam je upravo podigla iz biblioteke i da se tek spremam da je čitam. Pa, volim ― odgovarala bih, iako ni sama nisam bila sigurna šta od knjige tačno da očekujem. A onda sam sjela, pročitala (čitaj: progutala) i dobila zaista dosta, dobila puno više od onoga što očekujete kad vam nešto okarakterišu samo kao distopiju, istina ― vrlo tešku. Onda sjela da pogledam seriju, nakon što sam uspješno odgađala taj momenat za vrijeme nakon knjige, i opet dobila dosta. Onda shvatim da bi bio red da napišem koji red o prvom i o drugom dosta.

Od papira

Knjiga prati priču o specifičnom društvenom uređenju Galada, države formirane na prostoru SAD, te načinu na koji funkcioniše svakodnevni život u njoj, sagledan i ispričan iz perspektive Fredovice, žene kojoj je dodijeljena uloga “Sluškinje” i koja je svedena na nivo svojih bioloških mogućnosti i određena sposobnošću rađanja. Društvo Galada uspostavilo je jasnu hijerarhiju, gdje su muškarci oni koji imaju prava i koji znaju šta i kako, oni koji nisu odgovorni za manjkavosti i nedostatke, dok se žene svode na uloge koje su im pripale u zavisnosti od različitih faktora. Žene su ili supruge ili one koje rađaju drugima ili one koje obavljaju kućanske poslove ili one koje usmjeravaju one koje će da rađaju drugima ili protjerane. Nikad cjelina, nikad Žene, uvijek dodijeljeni  i nametnuti segmenti.  U suprotnom su izgnane, osuđene, ubijane…

Uče se i treniraju da žive u skladu s novim okolnostima, opravdanim bezobraznim i bezobzirnim izvrtanjima.

Žene ujedinjene u zajedničkom cilju! Pomagaće jedna drugoj u svakodnevnim poslovima, dok zajedno hodaju stazom života, a svaka obavlja dodeljeni zadatak.

Tako u jednom trenutku žene koje obučavaju (Tetke) one žene koje će biti primorane da rađaju djecu muškarcima koji ih ne mogu imati (a čije žene predstavljaju kao neplodne), čitaj: ženama koje će biti silovane pod blijedom maskom starozavjetne ceremonijalnosti (Sluškinjama), govore da treba da budu zahvalne na tome što sada mogu slobodno da hodaju ulicama, jer nepoznati muškarci ne smiju da im štošta dobacuju niti da ih dodiruju:

Slobodne možete biti na više načina, reče Tetka Lidija. Slobodne DA i slobodne OD. U vreme anarhije, imale ste slobodu DA. Sada imate slobodu OD. Ne potcenjujte je.

“Sluškinjina priča” slika društvo u kojem žene ne smiju da čitaju, da pišu, da misle, da govore kada i šta žele, da biraju, da se šminkaju, da vode brigu o sebi onako i koliko to same žele.

Razmazujem maslac po licu, utrljavam ga u kožu. Više na postoje ni losioni za ruke ni kreme za lice, ne za nas. Za takve stvari smatra se da pothranjuju taštinu. Mi smo posude…

Kako je uopšte došlo do stvaranja takvog društva, zasnovanog na silovanju i mnogostrukom potčinjavanju, stavljenom ispod maske moralnosti, starozavjetne citatnosti i neophodnosti izazvane naglim opadanjem nataliteta? Knjiga nam isječak događaja koji su doveli do novonastalog uređenja nudi putem brojnih flešbekova. Jednim od njih iskazuje se kako je ženama u jednom trenutku uskraćeno pravo rada te bilo kakva finansijska nezavisnost, tj. sva imovima im je oduzeta i prepisana muškarcima, ako su ih imale u svom životu. Čitalac ne može a da u misli ne prizove Simon de Bovoar i dio iz njenog Drugog pola u kojem navodi sljedeće:

French law no longer includes obedience among a wife’s duties, and every woman citizen has become a voter; these civic liberties remain abstract if there is no corresponding economic autonomy (…) when she is productive and active, she regains her transcendence; she affirms herself concretely as subject in her projects; she senses her responsibility relative to the goals she pursues and to the money and rights she appropriates. Many women are conscious of these advantages, even those with the lowest-level jobs.

Do ekrana

Serija “Sluškinjina priča” zaista može da funkcioniše kao još jedan od primjera, sad već prilično brojnih, koji potvrđuju stav o svojevrsnom preporodu televizije i televizijskih serija. Serija funkcioniše kao prilično slobodna adaptacija romana Margaret Atvud, a prva sezona počela je sa emitovanjem u aprilu ove godine i broji 10 epizoda. Neke od glavnih uloga igraju Elizabet Mos, Ivon Strahovski, Samira Vajli, Aleksis Bledel.

Potka romaneskne radnje snažno je utkana i u seriju, ali evidentne su i mnoge izmjene, prisutne na više različitih nivoa. Da li to seriju čini manje dobrom ili neuspjelom? Nikako.

Kada se uporede neke veće razlike između knjige i serije, postaje prilično jasno da one većim dijelom proizilaze iz činenice da je riječ o različitim formatima, ali i da su definisane zahtjevima vremena u kojima ova dva ostvarenja nastaju (koliko god da 1985. i nije bila tako davno, isto tako i jeste ― ako ovo uopšte ima smisla). Težnja ka raznovrsnosti i zastupljenosti različitosti svakako je jedna od odlika koja je prisutnija u seriji, pa se tako više insistira na uključivanju rasne ili seksualne problematike. Želja za ispunjenjem nekog kriterijuma fizičke dopadljivosti vjerovatno je dovela i do izmjena kada je riječ o godinama pojedinih likova.

Postoji niz razlika u načinu i stepenu razvijenosti pojedinih likova, a jedna od većih svakako jeste i odsustvo majke glavne junakinje Fredovice (Offred). S druge strane, mnogi koji su se odlučili i na gledanje serije i na čitanje knjige imaju utisak da je junakinja u seriji dosta aktivnija u odnosu na verziju iz knjige. Možda je makar dio razloga u tome što je Fredovica u seriji postala neka vrsta simbioze svog i majčinog književnog predloška, gdje je upravo taj veći stepen djelovanja i aktivnosti dio čije je izvorište u majčinom liku. Takođe, drugačiji prilaz likovima i odluke o odstupanju od striktnog držanja za romanesknu nit dale su nam niz novih fabularnih rukavaca i priliku da dobijemo nešto detaljniji i drugačiji uvid u sudbine mnogih drugih likova: Mojre, Glenovice (Ofglen), Vorenovice (Ofwarren)…

Format i priroda serije “Sluškinjina priča” izdigli su na poseban nivo još jedan aspekat radnje: kostime. Već u knjizi nam je jasno da odjeća (ali i cvijeće u Sereninom vrtu kao svojevrsna paralela iz druge sfere kada je riječ o paleti zastupljenih boja i njihovih značenja) njena boja i stilizovanost nose informacije o statusu likova. Sluškinje su tako određene crvenom bojom svoje odjeće:

… a vidim i svoj odraz kao izobličenu senku, parodiju nečega, nekog lika iz bajke u crvenom plaštu kako se spušta ka trenutku nehata koji je istovetan opasnosti. Časnu sestru, zagnjurenu u krv.

Odjeća nosi informacije ili potvrde pola, hijerarhije, dozvola i zabrana i nemoguće je ne uočiti značaj tih boja kada se postave u kontekst nekako blijede pozadine, tj. prikaza prostora uopšte.

Uzimajući u obzir sve specifičnosti preobražaja romana “Sluškinjina priča” u format serije te sva odstupanja na nivou učitavanja ili izbjegavnja pojedinih događaja i likova ili stepena detaljnosti njihovog prikaza i razvoja, ali i činjenicu da prva sezona završava manje-više tamo gdje i knjiga, ostaje nam da iščekujemo drugu sezonu, potpuno oslobođeni tereta poznavanja sadržaja na osnovu čitanja književnog predloška, sa nadom da će tokovi priče da se šire i u budućnost i u prošlost.