Šta se skuvalo među koricama zbirke “Kuhanje” Slađane Nine Perković

Ako ste obratili pažnju na tekstove na raznolikim portalima ili blogovima koji se trude da prate trenutna dešavanja kada je riječ o umjetnosti, pogotovo onoj lokalnoj (ovo “lokalna” čitati bez ikakve negativne konotacije, čisto kao termin sa oznakom spacijalnosti), onda cijenim da su šanse velike da ste naišli i na neki tekst posvećen knjizi “Kuhanje” autorke Slađane Nine Perković, a u izdanju Imprimatura. I neka, jer ono što je zajedničko svim autorima koji stoje iza pomenutih tekstova, iako knjizi i njenoj pojavi pristupaju iz često potpuno različitih pozicija, jeste iznošenje mišljenja da je riječ o jednoj sjajnoj knjizi. Nesvakidašnje sjajnoj. I ovaj tekst će se upravo time pridružiti datoj grupi, jer zaista je riječ o djelu koje ne bi valjalo propustiti. 

Knjiga “Kuhanje” Slađane Nine Perković prva je autorkina knjiga, a obuhvata 12 relativno kraćih priča, koje su povezane određenim motivima i postupcima koji se ponavljaju i pretapaju iz jednog teksta u drugi, uz manje ili veće varijacije, a u koje se mogu svrstati tematizovanje i problematizovanje žena i ženskog, za sebe i u odnosu prema drugom, u kontekstu običnosti i neobičnosti svakodnevice, zatim poigravanje sa očekivanim i unaprijed uspostavljenim, preplitanje suprotnosti, upliv ironije i smijeha, prožimanje banalnog i suštinskog.

Knjiga je u dobroj mjeri određena svojim naslovom. U dobroj mjeri i na dobar način. Već sam izbor riječi “kuhanje”, ako se za bazu uzme stajalište stereotipima označene patrijarhalne kulture, neizbježno upućuje na ženske teme, pitanja sagledana iz ženske perspektive, jer je kuhinja, za koju se ova imenica veže, u takvom kontekstu shvaćena kao prvenstveno i(li) isključivo ženski prostor ― prostor ograničavanja i sputavanja, ali i kao, na šta autorka svojim pričama usmjerava, prostor mogućnosti, pobune, djelovanja ili samo bijega ― na planu misli ili radnje. Oboje podjednako bitno. Svako u skladu sa svojom prirodom i sa mogućnostima koje vladaju u sferama kojima pripada. Ali “kuhanje” je i trenutak preloma, preloma koji slijedi nakon nagomilanog pritiskanja i potiskivanja. Vanjskog i unutrašnjeg.

Kuhinja i kuhanje (ali i sva ostala (tipična) mjesta ili (tipizirane) radnje koje se javljaju u različitim pričama: farbanje kose, čekanje, pisanje pisama, putovanje, čitanje petparačkih romana, razgovor) tako predstavljaju za ženske likove u knjizi polje potencijala, sferu mogućnosti da se nešto čini, da se na neki način djeluje. Ili samo privid da je stanje u kojem su se našle, gotovo ili potpuno zarobljene, neki odraz djelovanja.

Kakve se priče uopšte mogu pronaći u knjizi “Kuhanje” Slađane Nine Perković? Priča koja se nekako gotovo uvijek prva spomene svakako jeste ona naslovna, a iz nje, konkretno, momenat o kuvanju muževljeve glave. I da, priča sa tako upečatljivom i snažnom scenom zaista opravdava poziciju one koja otvara knjigu. Tako njegovo škrgutanje vilicama, vucaranje po kući i buljenje u TV, srkanje i puhanje pri jedenju supe ili pijančenje sa neveselim završecima prethode javljanju i grananju misli junakinje:

Prvi put je bilo užasno. Otkinula ona njemu glavu, otfikarila je kao da mu je vrat od papira, pa je na posrebrenom poslužavniku kupljenom u Trstu iznijela pred zgradu (…) Ona priđe šporetu, otklopi lonac, pa u njega ubaci glavu.

Ovo “prvi put” vrlo direktno čitaoca upućuje na to da će ovakvih scena biti još, da će doći i drugi i treći put, ali pitanje je ostaju li oni u sferi misli i maštarija ili se sele u polje stvarnosti. A prisutni su u mnogim pričama svojevrsni otvoreni krajevi, završeci koji traže djelovanje, aktivno učešće čitalaca u kreiranju sudbine junaka. Ako ne baš da “traže”, a onda barem nude i tu mogućnost.

Scena slične prirode može se pronaći i u priči “Čista obijest”, gdje motiv susreta i kontakta postaje osnova za priču junakinje o potrebi za distancom, udaljenošću, jer bi samo otvaranje usta lika D. ili boja njegovog glasa moglo dovesti do želje da se zatuče čekićem za tucanje mesa.

S druge strane, niz je priča zasnovanih na scenama u kojima ono svakodnevno i često nosi dozu posebnosti jer je stavljeno u određeni kontekst. Tako u priči “Farbanje” sam čin farbanja, praćen navijanjem kose, lakiranja noktiju, pletenja ili čitanja lujbavnih romana, stvaljen u okvir ratnih dešavanja, postaje gotovo simbol ženskog druženja i udruživanja, one pomenute vrste bijega ili aktivnosti, jedine do koje se može doći u situaciji u kojoj su se junakinje zadesile.

I niz je onih “velikih sitnica” u pričama, detalja koji oživljavaju likove, stvarnost književnog narativa približavaju ovoj vanjskoj stvarnosti. Takvo je provlačenje detalja o nošenju pune kese hrane (čitaj: nenormalno i gotovo zastrašujuće velike količine koja uveliko prevazilazi potrebe jedne osobe) na putovanju vozom, čitanju čitulja pri šetnji alejom, spremanje spiska za novogodišnju trpezu (koji neizostavno sadrži sastojke za rusku salatu). Čitaoci tako dobijaju knjigu koja svjedoči o detaljima svoga vremena, sličicama mozaika, ali i knjigu koja zadire duboko ispod pojavnih detalja svakodnevice u pitanja identiteta. Na prvom mjestu ženskog identiteta koji biva izmješten u kontekst koji možda nalikuje onom svakodnevnom, ali je u velikoj mjeri obojen grotesknim i apsurdnim; kontekst koji postoji kao neki privid u kojem se ispod slike radnje najčešće krije samo još jedan oblik stanja.

Ako vas zanimaju neki od gorepomenutih tekstova u kojima se pisalo upravo o ovoj knjizi, slijedi spisak sa linkovima:

• Osvrt: Glava u loncu, košmari i snovi (Oslobođenje);
• Slušaj, gledaj, čitaj… (Lovily);
• Slađana Perković: Naši životi su puni horor priča (Mondo);
• “Kuhanje” – Slađana Nina Perković: mala, ali savršena knjiga (Cyber Bosanka);
• “Kuhanje” koje se čita (Mondo).

A ako ima i onih koji su zainteresovani da pročitaju samu zbirku priča, knjiga se može naći u svim knjižarama “Kultura” po cijeni od 11,70 KM, ali i kupiti online preko knjiga.ba.