Saramagovo “Slepilo”

Moj prvi susret sa Saramagom desio se prije nekoliko godina, tačnije kada je nakon nekog perioda odgađanja došao trenutak u kojem ću napokon ščepati Jevanđelje po Isusu Hristu. Prva preporuka da krenem sa čitanjem nije došla od nekoga koga poznajem, nije bila proizvod razgovora licem u lice. U tom periodu aktivno sam čitala (opet i opet) tekstove na blogu Interpretacije (sada pod imenom Eseji), a jedna serija postova bila je posvećena upravo ovom romanu. Tu su bili tekstovi Žoze Saramago, Jevanđelje po Isusu Hristu – uvod, Antireligijski ideolog, Žoze Saramago, Bog, Pastir i krivica u Saramagovom Jevanđelju i Žene u Saramagovom Jevanđelju po Isusu Hristu. Koju godinu kasnije stigle su i direktne preporuke i tada sam prelomila. To je bio moj prvi susret sa Saramagom kojeg sam bila svjesna. U tom trenutku nisam ni znala da je film koji sam već gledala, a koji me oduševio, sniman baš po njegovoj knjizi Slepilo. E, tu je stvarno počelo moje druženje sa Saramagom, prije bilo kakvog konkretnog čitalačkog iskustva.

Ok, sad možemo preći i na knjigu obećanu naslovom

Ono što svako vrlo lako može saznati o knjizi Slepilo jeste da je sazdana na priči koja prati živote likova iz nekog grada koji iznenada zahvata neobjašnjiva epidemija “bijelog” sljepila. Likovi različitih godina, profesija i interesovanja bivaju povezani ovom nesrećom koja ne štedi nikoga (ili skoro nikoga). Svi u jednom trenutku gube vid, ispred sebe vide samo bijelo i ne znaju kako ih je to nešto zahvatilo i kada će (ako će ikada) proći. Njihovi naredni postupci određeni su upravo situacijom u kojoj su se našli i čitaocima se daje na uvid odnos stalnosti i promjenljivosti ljudske prirode. Da li je ono što nazivamo moralom, ljudskošću, čašću, poštenjem, ispravnošću zaista ono što nas čini ljudima i što je u suštini našeg bića ili je riječ o kategorijama koje lako ispare pred naletom animalnog u pojedinim vanrednim situacijama? Saramago je ovdje posegnuo za problematizovanjem identiteta i mentaliteta na nivou kolektiva, na nivou mase, preispitivanjem načina na koje se uspostavlja odnos između nadređenog i potlačenog, kao i mogućnosti održanja civilizacijskih vrijednosti u situacijama koje su daleko od onoga što poistovjećujemo sa civilizacijom. Tu je Saramago blizak Goldingu i Gospodaru muva, Domanoviću i Vođi i mnogim drugima. Njegovo sljepilo daleko je od bukvalnog gubitka vida na čulnom nivou.

Tada starac sa crnim povezom upita, Koliko ljudi treba da oslepi da bi slepelo bilo prihvaćeno kao ljudska stvarnost i svakodnevica. Niko nije umeo da mu odgovori.

Zašto smo oslepeli, Ne znam, možda ćemo jednog dana to otkriti, Hoćeš da ti kažem šta ja mislim, Reci, Mislim da nismo oslepeli, mislim da smo slepci, Slepci koji vide, Slepci koji znaju da gledaju, ali ne vide.

Ljude koji su među prvima zaraženi bijelim sljepilom odvode u nekadašnju ludnicu i to mjesto treba da preuzme ulogu karantina. Svakim danom pristižu novi oboljeli, ali priča je fokusirana na nekoliko likova koji su manje ili više povezani trenutkom u kojem su izgubili vid. Povećanjem broja slijepaca situacija u kojoj se nalaze postaje sve gora i sve je teže organizovati život koji barem malo liči na ono što su nekada imali, na nešto što ima obrise ljudskosti. Slikajući užase mase zbijene na malom mjestu, Saramago ne propušta priliku da ih razbije dozom specifičnog humora i grotesknog.

Konstatovao bi da je unutrašnjim dvorištem bilo nemoguće proći bez spoticanja o slepce koji, mučeni prolivom, tamo prazne creva ili se previjaju od grčeva koji kao da najavljuju da će mukama doći kraj, d ana kraju ne bi doneli nikakvo olakšanje, tako da, onome ko ima dobru moć zapažanja, tom prilikom ne bi mogla da promakne nesrazmernost između onoga što se unelo u telo i onog što se iz tela izbacivalo, što je dokaz da se u čuvenu teoriju o srazmernosti uzroka i posledica, na koju se toliko puta pozivamo, bar sa stanovišta kvantiteta, ne može uvek pouzdati.

Neko je spomenuo film Slepilo?

Spomenuh na početku film koji je rađen po ovoj knjizi. Naime, riječ je o filmu Blindness iz 2008. godine, a u njemu glume Julianne Moore, Mark Ruffalo, Sandra Oh, Danny Glover… Ne mislim da poredim knjigu i film, riječ je o dvije različite umjetnosti zasnovane na različitim načinima predstavljana onog što uzimaju za svoj predmet (a i ježim se olako izgovorenih izjava – Knjiga je bolja od filma). Na mene je i jedno drugo ostavilo snažan utisak i neka na tome ostane.

P. S. Ako se pitate šta radi ovo Putovanje kroz Portugaliju na fotkama uz Slepilo kad o njemu ovdje nije bilo riječi. Pa, neka služi za sada kao najava nekog budućeg teksta.