Petog oktobra ove godine, što će reći tri dana prije pisanja ovog teksta, održana je u Banjoj Luci promocija zbirke priča Moj muž autorke Rumene Bužarovske. Riječ je o knjizi koja je u Makedoniji objavljena 2014. godine, a ovom prilikom promovisano je Buybook izdanje, sa prevodom Ivice Bakovića. Ovo je autorki, koja je docent američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, treća zbirka priča, nakon knjiga Žvrljotine i Osmica, a objavila je i studiju o humoru u američkoj kratkoj priči Šta je smiješno: teorije humora primijenjene na kratku priču. No, da se vratimo na zbirku Moj muž.
Ovu zbirku čini jedanaest relativno kraćih priča, a neki od njihovih naslova jesu Moj muž, pjesnik, Supa, Nektar, Otac, Osmi mart… Ono što objedinjuje sve priče na planu izraza jeste svojevrsna jednostavnost stila, koja se prvenstveno odnosi na konstruisanje rečenice, a ne na aspekat značenja, zatim odsustvo patetike i suvišne kitnjastosti, te naracija u prvom licu, odnosno dodjeljivanje uloge naratora ženskim likovima iz priča. Nijedna priča nije ostala bez centralnog ženskog lika, a oko tog lika formiraju se i granaju odnosi različite prirode: prema muževima, očevima i majkama, djeci, drugim ženama, kolegama, sestrama i braći, te se tako i identifikacija centralnih likova vrši prema definisanju žene kao majke, supruge, sestre. ćerke, prijateljice, da bi se onda izrazila i (ne)mogućnost određivanja centralnog lika, a svih i ostalih likova, samog za sebe i po sebi.
Faktor objedinjavanja na tematskom planu svakako jeste zadržavanje na situacijama koje su uobičajene (gotovo) na nivou svakodnevice: zajednički život žene i muža, majka i ćerka koje ručaju, pravljenje ajvara, privikavanje na život sa djetetom, a koje su poslužile kao plodno tlo za razvoj složenih odnosa koji nadilaze ličnu prirodu. Autorka tako na ovim gotovo običnim tematskim podlogama vrlo uspješno gradi priče o identitetu, preispitivanju slobode i samostalnosti likova, pitanju umjetnosti te njene prirode i svrhe, aspektima patrijarhalne kulture i (ne)moći da se iz njenih okvira istupi.
Svi centralni ženski likovi pričaju nam svoje priče, a one su istovremeno međusobno i bliske i vrlo različite. Ta različitost prizilazi iz uloga koje im autorka daje i situacija u koje ih stavlja, te se, recimo, prva priča (Moj muž, pjesnik) grana oko jezgra izgrađenog na odnosu žene i njenog muža pjesnika, u priči Nektar to jezgro definisano je na relaciji žena ― muž ginekolog koji se pokušava dokazati i kao slikar, a u posljednjoj priči žena ― muž policajac. Tako se već na osnovu izbora zanimanja definišu određene društvene specifičnosti koje se razlikuju od priče do priče i koje u većoj ili manjoj mjeri utiču i na sam karakter i ponašanje likova: pojedinačno je u nekoj mjeri uvijek određeno opštim, kontekstom u koji se stavlja. Pitanje je mogu li se likovi iščupati van tog konteksta; mogu li ikada zaista samostalno funkcionisati; mogu li biti tako oslobođeni da njihovi postupci ne bivaju određeni društvenim okvirima i ulogama koje im se pridaju; pogotovo kada je sve što saznajemo o njima nastalo kao produkt naracije vrlo subjektivnog tipa, pripovijedanja u prvom licu.
Ti ženski likovi pričaju nam svoje priče i mi u njima, barem na prvi pogled, dobijamo gotovo cjelovitu sliku života o kojem nam govore, života u koji su zapale i u kojem su zapele; one ne pričaju samo o sebi, one pričaju i o svojoj djeci, svojim muževima, svojim roditeljima, prijateljima. Ali to koliko je dobijena slika određena ili neodređena njihovim pričanjem i njihovom tačkom gledišta, koliko je izbor detalja uslovljen onim što one žele da nam prenesu, koliko je slika drugih likova ograničena izborom perspektive i konstruisana u skladu sa vizijom junakinje, koliko su one zaista pouzdani naratori, ostavljeno je u dobroj mjeri čitaocu sam da prosudi. Upravo takva vrsta otvorenosti ovu knjigu čini bogatijom, jer se svaka priča postavlja kao potencijalno izvorište nekoliko njenih sopstvenih verzija, kao vrt sa stazama koje se račvaju.
________________________________________________
P. S. Ako ste čitali ovu knjigu i dopala vam se, velika je vjerovatnoća da će vam se svidjeti i zbirka priča Kuhanje Slađane Nine Perković. Naravno, važi i obrnuta situacija. A onima koji su čitali i jedno i drugo, vjerujem da je već jasno da mi je ova veza pala na pamet jer je zaista riječ o knjigama koje su prilično srodne, tematski i stilski.
Leave a Reply