Kako dugo nije bilo onih objava u vidu pregleda šta sam sve pročitala u toku jednog mjeseca, stiže pregled 2019. godine kroz knjige koje sam čitala tokom prvh šest mjeseci ove godine. Prije nego što se prepadnete potencijalnom količinom naslova (hej, šest mjeseci nije malo), odmah ću spomenuti da ovo nije bila tako produktivna godina kad je riječ o čitanju, tako da neka vas ne iznenadi to što broj i nije zavidan, a među naslovima ima dosta onih koje smo objavili u Imprimaturu (što će reći, morala sam ih čitati). No, evo koje rečenice o svakoj knjizi (dosta ovoga sam već pisala na svom Goodreads profilu), pa možda nešto nekome i bude zanimljivo. Ako poželite detaljniji post o nekoj od knjiga u nastavku, slobodno pišite u komentarima.
Friday Black, Nana Kwame Adjei-Brenyah
Prva knjiga koju sam pročitala ove godine jeste zbirka priča u čijoj je osnovi tematizovanje pitanja rasizma, konzumerizma, nasilja, distopijske budućnosti… Atmosfera koja se gradi u većini priča podsjeća na onu na koju nailazimo gledajući Black Mirror. Priče obiluju nasiljem, izobličavanjem, mješavinom realnog i fantastike, prenaglašavanjem. Mnoge su zaista zanimljive, potresne, snažne, izvrtanjem iznose na svjetlo dana stvarnost u kojoj trenutno živimo ili ka kojoj se krećeno nezaustavljivom brzinom. Nekima nedostaje doza dorađenosti, ali svakako zanimljivo djelo.
Transparentne životinje, Stefan Bošković
Uf, ovu sam knjigu baš dugo tražila nakon što sam na prošlogodišnjem Imperativu slušala autora kako čita jednu svoju priču iz ove zbirke. I onda sam je našla i pročitala. E sad, nije da je knjiga loša, ali ovo je utisak koji nastane kao posljedica očekivanja koja izgradite kada prethodno čujete samo jednu priču iz zbirke i oduševite se. Ima ovdje dosta pornografizacije (ok, pročitala sam u pogovoru da je to autoru opsesivna tema, ali nekad možda i nije loše obuzdati svoje opsesije do određene mjere ili ih predstaviti na neki drugačiji način), prikazivanja svakodnevnog, ali tako da se ogoli do svoje srži, do onog životinjskog, koje je, opet, svedeno na nagon. Da, to sve zajedno funkcioniše kao vrlo lijepa cjelina i poveznica koja opravdava zašto su se sve priče našle u ovoj zbirci zajedno, ali meni ipak na prvom mjestu ostaje ona zbog koje sam se odlučila na čitanje ove knjige, a to je priča Čudovišta.
Zakonik čovjeka od dima, Aldo Palaceski
Ovaj prevod s italijanskog prva je knjiga koju smo objavili u Imprimaturu ove godine. Sad kad razmislim, možda i najluđa. Najluđa u smislu da imate djelo koje je veoma teško žanrovski definisati (da li je roman, da li je antiroman, da li je bajka za odrasle), koje je stilski i jezički vrlo specifično (koliko je ozbiljno, koliko je smjehovno, koliko je tu ironijskog, koliko je tu čiste kritike), a nastalo je prije malo više od stotinu godina. Da, preko 100 godina smo čekali da se ova knjiga prevede na srpski!
Deseti život, Saša Savanović
Na čitanje ove knjige odučila sam se kada sam htjela da se upoznam s romanima koji su ušli u uži krug izbora za NIN-ovu nagradu. Idejno, ovo je prilično zanimljivo, stilski daleko od toga. Pitanja koja autorka unosi u tekst i problematizuje (ili barem pokušava) nisu bezazlena i odgovaraju trenutku u kojem živimo, ali sve je nekako ostalo na nivou iznošenja stavova, bez njihovog prepoznavanja u samom načinu na koji se narativ gradi. Ima ovdje nekih zaista zanimljivih slika, ali ima i banalnosti. Stekla sam utisak da ovo više dođe kao neki nacrt romana, podsjetnik autorki o čemu bi htjela da piše, koje su joj to teme i koja su joj to pitanja sadašnjice zanimljiva. I da, vjerujem da se takva atmosfera s namjerom gradila, ali moj krajnji utisak jeste taj da je bilo tu još dosta prostora za rad.
Pismo za izgubljenog putnika, Kristina Plavšić
Nastavljamo niz Imprimaturovih izdanja, sad sa jednom zbirkom poezije. Ima tu tematski različitih pjesama, manje ili više narativnih, interesantno naslovljenih, a sve propraćeno sjajnim ilustracijama, koje daju neki malo drugačiji ton i samim pjesmama.
Ništa se nije desilo, Stefan Janjić
Tematska srž ovog romana, koja najčešće posluži kao odgovor na pitanje o čemu je knjiga, samo je jedan detalj oko kojeg se grade mnogo složeniji, dublji i vrlo promišljeni slojevi priče. Preimenovanja u novinama, koja predstavljaju konkretan čin transformacije stvarnosti i remećenja odnosa na relaciji laž-istina, baza su na koju se nadograđuje niz drugih, što detalja, što krupnijih slojeva priče, koji na manje ili više eksplicitan način tretiraju ovaj odnos realnosti i fiktivnosti. Na kraju krajeva, i sam odnos literarnog i publicističkog, a ovdje je prisutno i jedno i drugo, tiče se u određenoj mjeri tog pitanja. Hajde što je tematski i idejno riječ o jednom ostvarenju i te kako vrijednom pažnje, ovo je stilski odličan roman. Uzmete da čitate i rečenice lijepo teku, nemate osjećaj viška i nepotrebnog gomilanja ili usiljene izvještačenosti. Jezički nivo prati tematski i vrlo je zanimljiv za detaljnije posmatranje u toj svoj svojoj raznolikosti, a ta raznolikost ide od upotrebe različitih pisama (latinica i ćirilica), preko uključivanja elemenata različitih jezika ili dijalekatskih odlika, do funkcionalnostilskih i sociolekatskih varijanti. U svakom slučaju, imate jednu iskrenu preporuku.
Crni pupoljak, Ninoslav Mitrović
Ninoslav Mitrović stvarno zna da piše i ovim je romanom uspio u tome da svojim stilom i idejnim rješenjima na neki način i u određenoj mjeri preobrazi neke očekivane obrasce žanrovske književnosti, u ovom slučaju horora. Da, ovo jeste horor roman i oni koji vole taj žanr svakako će uživati čitajući na prvi pogled nepovezane priče o junakinjama koje u noći kad se dočekuje Nova godina, zajedno sa drugim likovima, bivaju suočene s određenim čudnim/čudnovatim/košmarnim/zloslutnim situacijama, ali sama dinamika građenja radnje, posvećivanje pažnje detaljima, nesvakidašnje sjajan osjećaj za opis prostora i kretanja likova kroz njega, koliko god on samim likovima možda bio nepoznat i tajnovit, koliko god služio i kao zamka i kao skrovište, zatim i osjećaj za jezik, koji je prilično sveden i ogoljen, ali u nekim, rekla bih pravim, momentima eksplodira i transformiše se u nešto mnogo složenije, čak lirski obojeno – e pa sve su to neki elementi zbog kojih mislim da bi se ovaj roman mogao svidjeti i onima kojima horor te priče strave i užasa možda i nisu prvi izbor.
Ostavljeni, Tom Perota
Ovo mi je jedna od najboljih serija ikad. Definitivno! Uživala sam u priči, načinu na koji je sve prikazano, glumi (fenomenalna Keri Kun kao Nora), muzici (ovo podvući). I mnogo sam se obradovala kad sam ugledala i knjigu prema kojoj je serija rađena. Zanimalo me da vidim kako su se sve one stvari na granici realnosti prikazivale u knjizi, a i kako je uopšte obrađen taj centralni motiv, nestanak 2% ljudi u jednom trenutku. I krenem ja tako da čitam i čitam i čitam i sve čekam i čekam i čekam i završim i posljednju stranu i vidim da knjiga definitivno nije postigla onu emociju, snagu, širinu kao i sama serija. Tražila sam više, dobila sam vrlo malo u samom procesu čitanja. Sve je nekako ostalo nerazrađeno, nedovršeno, gotovo polovično, svedeno na neke sitnice. Ne znam, možda je problem što sam prvo gledala Leftovers, ali ako me neko nekad pita za ovo, mislim da ću reći: Pogledaj seriju!
Književnost i dani, Gojko Božović
Knjiga eseja, podijeljenih u tri cjeline. Prva obuhvata nekoliko tekstova koje objedinjuje upravo uspostavljanje veze među fenomenima vremena i književnosti, bilo to u vidu bavljenja vremenom kao motivom u književnosti ili određenim književnim tendencijama u vremenu. Druga cjelina svojevrsni je skup prikaza pojedinih djela različitih autora: Konstantina Kavafija, Hemingveja, Kalvina, Grasa, Čarlsa Simića, Vesne Goldsvorti i mnogih drugih. Treća cjelina obuhvata nešto “angažovanije” tekstove, u smislu tretiranja pitanja položaja književnosti i određenih književnih pojava u savremenom trenutku i reagovanja na njih. Stilski vrlo lijepo, jezik je jednostavan, pristupačan, teme raznovrsne, jedino što mi u neku ruku nije odgovaralo jeste taj treći dio sa stalnim pominjanjem estrade i književnosti koju svako piše, jer u takvim momentima stičem utisak da iako osoba (ne samo autor ove knjige) kritikuje takve pojave, ne dolazi li u gotovo apsurdnu situaciju da ipak prostor daje onome za šta misli da toliko prostora ne zaslužuje. U svakom slučaju, zanimljiva zbirka eseja.
Dani napuštenosti, Elena Ferante
Elena Ferante je stvarno čudo jedno kad treba prikazati unutrašnja previranja i preokrete, čitav jedan svijet koji postoji unutar samih likova. To radi vrlo detaljno, slikovito, dovođenjem do krajnjih granica izdržljivosti, preispitujući odnos između stvarnosti i razumnosti te zamišljenog i ludila. Ono što je možda i čudesnije u njenom pisanju jeste to kako zna uzeti neku na prvi pogled gotovo izlizanu ili popularnoknjiževnu temu i preokrenuti je tako da na kraju mi kao čitaoci dobijemo nešto vrijedno našeg vremena, nešto drugačije, nešto zanimljivo. To važi i za njenu tetralogiju u dobroj mjeri, ali i za ovja roman. Ipak, sam završetak romana mi je negdje glavna manjkavost (a opet, možemo li uopšte očekivati neku zaokruženost kad čitamo roman ovog tipa, ovako pisan i predstavljen), uz osjećaj da je dosta toga ostalo više na nivou skice u odnosu na druge pomenute romane (i ovdje važi isti komentar o pitanju opravdanosti bilo kakve zaokruženosti).
Mozak, Dejvid Iglman
Vrlo zanimljiva knjiga za nekoga koga tek počinje interesovati cijela ova priča oko različitih aspekata neuronauke. Meni je u posljednje vrijeme u srži interesovanja priča koja se tiče neurolingvistike, psiholingvisitkle i kliničke lingvistike i kao nekome ko tek ulazi u taj svijet ova knjiga poslužila je kao vrlo lijep uvod. Pisana je jasnim jezikom, lako razumljiva, sadrži neki osnovni pojmovnik, ispunjena je mnoštvom primjera i navođenjem eksperimenata. Nekome ko se već duže vrijeme bavi ovom temom vjerovatno bi bila prejednostavna i ništa posebno, ali kao neki početni korak vrlo je zanimljiva, korisna i inspirativna, jednostavno vas tjera da se više zainteresujete za određena istraživanja i rezultate do kojih se došlo.
Mulat albino komarac, Stevo Grabovac
Zatim, tu je i roman sjajnog naslova Mulat albino komarac, usmjeren ka generacijama čije je odrastanje obilježio rat. Iako je tematika prvobitno ratna, stalo je na strane ovog romana zaista mnogo priče o dobrom, o nadi, o muzici, filmovima, ljubavi, upoznavanju, preživljavanju, proživljavanju, snalaženju… Iskreno, puno živog govora, sa čestim smjenama vremenskih odsječaka o kojima se pripovijeda, ali bez konfuznosti.
Kamenite priče, Milka Kolundžić
Onda je na red došla zbirka priča Milke Kolundžić, prošlogodišnje pobjednice konkursa Priče iz komšiluka. U knjizi su skupljenje obimom raznolike priče, a zajedno čine jedan mozaik koji predstavlja sliku života jednog kraja, mozaik sačinjen od djelića poput ispisavanja svojevrsne fragmentarne istorije jedne porodice, ali i prikazivanja života žena u Dalmaciji te uopšte mentaliteta i govora ljudi jednog kraja. Upravo je jezik za koji se Milka odlučila, prepun dijalektizama, koji na vas jednostavno djeluju tako da se osjetite kao da ste dio priče, da ste izmješteni u njen svijet, spada među najuspješnije elemente ove zbirke.
Petodinarke, Goran Dakić
Jedan divno jednostavan roman koji nam nudi složenu priču o djetinjstvu, ratu, izbjeglištvu, igrama, životu, istoriji, Dunavu, krivici; roman koji zaobilazi linearnost, ali izbjegava zamku da se rukavci njegovih priča previše i neopravdano udalje od glavnog toka; roman koji obrađuje zaista kompleksnu temu držeći se, u dobroj mjeri, jednostavnog izraza književnosti za djecu. Pravo malo čudo.
Črna mati zemla, Kristian Novak
Iako mi se na samom početku knjige činilo da ovo neće biti jedan od romana koji će me oduvati, iako je većina utisaka na koje sam nailazila upravo takva, ispalo je da sam se grdno prevarila. Stilska raznolikost različitih dijelova sjajno se uklopila u jednu cjelinu, pa i taj početni dio koji mi je na početku i bio malo problematičan, onaj koji slijedi nakon svojevrsnog dokumentarnog uvoda, pokazao se u dobroj mjeri opravdanim. Stalo je svašta u redove ovog romana, odnos faktografskog i fiktivnog, istine i laži, ličnog i kolektivnog, pouzdanosti i nepouzdanosti (a nepouzdane naratore volim koliko god da nekad znaju da me nerviraju), sve sa nekim finim osjećajem za jezik, kao i za detalje. Pisanje Kristiana Novaka zaista djeluje kao nešto zrelo, zaokruženo, izgrađeno, promišljeno i definitivno vrijedno posvećivanja pažnje. Svaka preporuka!
Leave a Reply