Još prije nekoliko mjeseci započela sam pisanje teksta pod naslovom Vatrometi i petarde Tonija Pagode, u kojem sam htjela pisati o Sorentinu kao piscu, a na osnovu njegovih knjiga Svi su u pravu i Toni Pagoda i njegovi prijatelji. Do završetka tog teksta nikada nije ni došlo, ali nakon čitanja treće njegove knjige, znala sam da nekakav post u jednom trenutku jednostavno moram napisati, tako da slijedi tekst u kojem će centralo mjesto zauzeti Sorentino i njegova knjiga Nevažne tačke gledišta.
Nevažne tačke gledišta (Gli aspetti irrilevanti) objavljene su 2016. na italijanskom, a izdanje na srpskom, na kojem imamo da zahvalimo izdavačkoj kući Booka, objavljeno je 2018. godine. Za prevod je, kao i u slučaju prethodnih dviju knjiga čiji je autor Sorentino, zaslužna Mirjana Ognjanović.
Riječ je o knjizi koja objedinjuje 23 priče (priče-portreta). One prate živote ili neke životne situacije likova koji su razvijani na osnovu crnobijelih fotografija koje se daju na početku svake priče, a koje su djelo fotografa Jakopa Benasija. Likovima na fotografijama pripisuju se imena, ali i čitave priče o njihovim izmaštanim ali mogućim sudbinama. Posljednja fotografija prikazuje samog autora, ali drugačije imenovanog, oko kojeg se takođe razvija čitav mali životni narativ. Ideja da se krene od slike pa da se dalje razvije čitava priča oko nje možda i nije najoriginalnija ikad, ali ovdje je veoma lijepo funkcionisala. I više od toga. Pogotovo ako uzmemo činjenicu da Sorentina i njegov rad prvenstveno (u)poznajemo kroz sliku (film). Upravo to vjerovatno i objašnjava zašto se taj spoj riječi i slike, teksta i fotografije ovdje pokazao vrlo uspješnim.
Kakvi su se likovi našli među ovim fotogafijama i pričama? Likovi različitih godina, pola, društvenih pozadina, zanimanja i interesovanja… Tu su inženjeri elektrotehnike iz Padove (Roberto Kapa), pjevači iz malih barova (Pepino Valeta), kriminalci i bjegunci (Salvatore Varijale), naučnice (Enca Konde), ubice (Valerio Afabile), zamjenice portira (Gospođa Ema), amaterski reditelji kontroverznih filmčića (Setimio Valori)… Mnogi postoje potpuno nezavisno od drugih, a nečije priče se prepliću i otkrivaju različite perspektive opisanih događaja. Tako čitamo o Pepinu, starom pjevaču iz pijano-bara, njegovom životu ispunjenom pjevanjem, sviranjem, viskijem i kokainom, ali i brigom o sinu s teškim zaostatkom u razvoju; o Vilinom Konjicu, bjeguncu kojeg ubija Ženetina nakon što ga zatiče u ne baš tako prijatnoj situaciji u njegovom skrovištu; o neumornom Aristidu Pereli, koji je okarakterisan kao ciklon i neumoljiva snaga prirode; o Emi, zamjenici portira, najvećoj noćnoj mori svih stanara zgrade u kojoj prebiva, o kojoj se priča da nije na vrijeme pomogla svom mužu nakon što je doživio moždani, i čije prapočetke bola, koji i te kako pojašnjavaju njene postupke, saznajemo na samom kraju priče.
Kakve su uopšte priče našle svoje mjesto u ovoj knjizi? Priče o spomenutim (a i svim ostalim likovima) ispunjene su težnjom da se prikažu neke crtice iz života ili gotovo čitavi životni putevi različitih osoba, njihove želje, prije svega, bile one tajne i duboko skrivene ili jasno naznačene svima, ali i njihovi strahovi, stradanja, ograničenja, tereti, faktori propadanja, bolovi, promašaji… Koliko god da ove priče nose u sebi plača, bola, strahovanja, gubitaka, mržnje, ispaštanja, toliko kriju i uživanja u malim stvarima najrazličitije prirode, gotovo neuhvatljivim malim momentima velike ljepote. I to je razlog zašto naslov ovog teksta glasi ovako kako glasi. Jer ova knjiga zaista pretenduje na to da prikaže život u svoj njegovoj sveukupnosti. I u dobroj mjeri autor to i ostvaruje. Sorentino svoje likove smješta među redove ironije, čistog humora, tragičnosti, strahovanja, neizrecive boli i propadanja, opsesije, strasti, stradanja. Neki se snalaze bolje, nekima to i ne polazi za rukom u tolikoj mjeri, ali svakim likom se prenosi bar djelić životnosti. Iz sfere stvarnosti u svijet priče. I obrnuto. Priče su zasnovane na svakodnevnom i na sitnicama, detaljima iz života, ali uvijek otkrivaju mnogo više od prostog skupa segmenata nečije svakodnevice.
Ova i ovako konstruisana galerija likova, katalog sudbina, pokazala je kako se različitosti mogu lako objediniti u jednu smislenu i povezanu cjelinu, kako oprečnosti mogu vrlo lako postati djelići istog mozaika koji se gotovo savršeno međusobno uklapaju. To je tačka koja otkriva možda jednu od ključnih odlika Sorentinovog stvaranja. Da, stvaranja a ne samo pisanja, jer je baš to ujedno i poveznica s njegovim filmskim ostvarenjima. Spoj propadanja i smrti te sveprisutne strasti i ljepote življenja, tek načete mladosti i starosti koja se osjeti na kraj, najčistije sreće i ogromne tuge. I moglo se autoru možda štošta i zamjeriti (teško da ću mu preći preko jedne rečenice koja je poslužila za opis jednog ženskog lika iz priče o Alčideu Farini), ali kao krajnji utisak ostaje to da je ovom knjigom Sorentino možda i ponajviše ostvario jedno fino, iznijansirano i zanimljivo transponovanje slikovnog u tekstualno, filmskog u literarno.
Leave a Reply