Nije baš prethodni mjesec, nego dva prethodna mjeseca, ali koncept ostaje isti. Izdvojila sam neke od najzanimljivijih momenata iz maja i juna, od serija i filmova koje sam pogledala, preko planova čitanja koje sastavljam za naredni mjesec, pa do neke zanimljive hrane koja se pravi jednostavnije i brže nego što bi čovjek na prvu pomislio. Da ne dužim, vrijeme je za mjesečni (ovaj put dvomjesečni) dnevnik.
SERIJE. Odmah da počnemo s pregledom serija i filmova koje sam pogledala tokom posljednja dva mjeseca. Na prvom mjestu, tu je kratka Netfliksova serija Unorthodox. Zasnovana je na memoarima Debore Fledmen i prati život članova hasidske zajednice u Bruklinu. U centru priče jeste mlada Ester, koja se odlučuje na bijeg iz te zajednice, te odlazi u Berlin. Glavnina priče odvija se na ta dva međusobno isprepletena plana: život u zajednici, sa svim ograničenjima te strogim i jasno definisanim pravilima, i pokušaj traženja novog života van zajednice. Serija je usmjerena i na prikazivanje samog načina života i položaja koje pojedinci zauzimaju ili koji su im dodijeljeni u okviru ove zajednice, ali i na prikazivanju untrašnjeg života junakinje, pokušajima traganja za sobom, slobodom i sopstvenim identitetom. Jedna od dobrih strana serije, pored sjajne glume i prikazane atmosfere, jeste i uspješno izbjegavanje svođenja jedne suštinski kompleksne situacije na prost odnos suprotnosti, gdje je sve jasno ili jednostavno crno ili bijelo. Za sada je objavljena jedna sezona, sa četiri epizode, čije je ukupno trajanje nešto manje od četiri sata. Dakle, ako seriju nekim slučajem već niste pogledali, znate šta vam je činiti ovog vikenda.
Maj i jun bili su rezervisani za gledanje još jedne Netfliksove serije: Sex Education. Riječ je o britanskoj seriji koja prati živote srednjoškolaca iz jednog manjeg mjesta, a akcenat je stavljen upravo na razna pitanja koja se tiču seksualnosti: počeci stupanja u seksualne odnose, masturbacija, upoznavanje vlastitog seksualnog identiteta i orijentacije, sloboda govora o temama poput homoseksualnosti, neplanirane trudnoće u tinejdžerskom periodu, polno prenosivih bolesti, seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja… U suštini, sve ono što i te kako okupira mozak srednjoškolaca. Mnoštvo komičnih elemenata seriju svakako čini zanimljivom, a likovi pružaju dovoljno materijala da se gledaoci s njima povežu, iako to možda ne izgleda tako na prvu, nakon pogledane tek jedne ili dvije epizode. Serija za sada ima dvije sezone, po osam epizoda.
Zatim, tu je jedna dokumentarna serija: Jeffrey Epstein: Filthy Rich, koja u četiri epizode donosi priču o milijarderu Džefriju Epstinu, i njegovom monstruoznom organizovanju čitavog lanca podvođenja i silovanja maloljetnih djevojaka. Serija donosi pojedine detalje iz njegovog ranijeg života, ali centar priče usmjeren je na razgovor sa brojnim svjedocima i žrtvama: o tome kako su zapravo bile uvučene u Epstinovu zamku, o mehanizmima po kojima je funkcionisala cijela struktura koju je organizovao, o brojnim poznatim ličnostima koje su u cijelu priču upletene, a potom i o njegovom hapšenju i smrti. Krajnje potresna, ali istovremeno i vrlo važna serija.
I posljednja serija koju ću spomenuti nije baš preporuka, a evo i o čemu je riječ. Pogledala sam i treću sezonu serije The Sinner. Prva i druga sezona bile su mi sjajne, od treće sam očekivala nešto slično, ali iako opet pratimo slučaj koji treba da riješi detektiv Ambrouz, kao i u prethodnim dvjema sezonama, ovdje taj slučaj, u neku ruku, biva riješen zapravo na samom početku, nema onog odlaganja razrješenja i održavanja misterije kao ranije, a pojedini psihološki i filozofski aspekti i koncepti na kojima se insistira djeluju previše pojednostavljeno, banalizovano i otprilike srednjoškolski shvaćeno. Ovdje imamo priču o dvojici prijatelja koji se sreću nakon nekog vremena, a nakon večere koja odiše nekom čudnom atmosferom i nagovještava njihov ne baš običan odnos, dolazi do saobraćajne nesreće u kojoj jedan od njih gubi život. Da li je riječ o nesreći ili o ubistvu? Šta stoji iza svega toga? U pozadini tog događaja, kako polako saznajemo, nalazi se i Ničeova ideja natčovjeka, ali sam koncept je prilično banalno predstavljen, tako da dobijamo dosta cringe momenata.
I na samom kraju ovog “šta sam sve gledala” segmenta dolazi i jedan dokumentarni film: 13th. Film je iz 2016. godine, naslovljen je prema 13. amandmanu, a tretira razna rasna pitanja, pokazujući to da iako je ropstvo u Americi formalno ukinuto, njegovim suštinskim odlikama omogućen je opstanak, koji se možda i ponajviše ogleda u ekstremno visokom procentu crnaca koji završavaju u zatvorima. Vrlo zanimljivo obrađena tema, jasno i sistematično predstavljena, što kao rezultat daje film čije gledanje prati osjećaj uklapanja kockica u jednu širu sliku, koja nije nimalo bezazlena.
KNJIGE. Kad je riječ o planu čitanja za naredni period, njega čine neki naslovi koje nisam stigla da pročitam prošlih mjeseci, kao što su knjige Natalie Haynes i Kaje Malinovske, ali i neke nove knjige kojima se mnogo radujem i za koje sam gotovo sigurna da će naći svoje mjesto i u posebnim postovima na blogu nekad uskoro:
- Maša Kolanović: Poštovani kukci i druge jezive priče;
- Madlin Miler: Kirka;
- Kaja Malanovska: Imigracije;
- Natalie Haynes: A Thousand Ships.
Kao što možete vidjeti, napokon sam se odlučila na čitanje Kirke, nakon sigurno godinu dana gledanja knjige i premišljanja da li prvo da naručim izdanje na engleskom, pa onda da li da uzmem hrvatski prevod kad se pojavio krajem 2019. godine, napokon sam prelomila. Taj (sad već možemo reći) trend reinterpretacije mitova posebno mi je zanimljiv, jer mnogo volim mitologiju, posebno grčku, ali isto tako imam i određena očekivanja, jer nije dovoljno samo ponuditi novu perspektivu za čitanje poznatih priča, u smislu prostog nastojanja da se osavremene, potrebno je uraditi to na takav način i smjestiti priču u takav kontekst da se uopšte potreba za jednim takvim postupkom pokaže opravdanom i smislenom. U svakom slučaju, radujem se ovom čitanju.
HRANA. Moja filozofija kad je riječ o spremanju hrane uglavnom se svodi na “što jednostavnije, to bolje”, ali otprilike jednom sedmično ili makar jednom u dvije sedmice nastojim da napravim nešto skroz novo i nešto što možda traži i koji korak više od kuvanja tjestenine i spremanja nekog sosa od svega što se našlo u frižideru (mislim, nije da bi mi bio problem da jedem tjesteninu svaki dan do kraja života, ali opet). Jedna od ideja koja mi se dugo motala po glavi jeste pravljenje falafela od nule, ali nisam nikako nailazila ne neki dovoljno zanimljiv (ali istovremeno i jednostavan) recept, sve dok mi nije iskočila ova objava sa bloga i YT kanala Pick Up Limes: falafel od slanutka i graška koji se brzo pravi i peče u rerni, a ne prži u dubokom ulju. Može, može, može. Pogledajte recept ovdje, a tu je i dodatni za domaći tzatziki sos. Sadia i njen YT kanal mogu poslužiti i kao gratis preporuka za sebe.
Toliko za ovo izdanje mjesečnog dnevnika. Do narednog čitanja!
Kao i uvijek, sjajan sadržaj! Nikako mi nije jasno kad i kako sve uspijevaš… Kapa dolje!
Hvala ti 😊 Nije ni meni, iskrena da budem. Pa me još uhvati i kriza kako ništa ne stižem 😂