Lusija Berlin, sva surovost i sva ljepota

Jedna od knjiga o kojoj zaista već relativno duže vrijeme želim da napišem post jeste A Manual for Cleaning Women Lusije Berlin (Lucia Berlin). Knjiga je prevedena i objavljena u Hrvatskoj, u izdanju Ocean More (Priručnik za spremačice, 2017), kao i u Srbiji, u izdanju IPC Media (Priručnik za čistačice, 2018). Ko je Lusija Berlin, o kakvoj je knjizi riječ i zašto definitivno ide u red najboljih knjiga koje sam pročitala prošle godine (a i šire od toga), čitajte dalje u tekstu.

Lusija Berlin (1936―2004) američka je književnica koja je za života objavila sedamdeset  šest kratkih priča. Većina tih priča našla se u trima zbirkama Homesick, So Long i Where I Live Now, a zbirka A Manual for Cleaning Women, u kojoj su sadržane odabrane priče, objavljena je 2015. godine. Lusijin život, a mnogi njegovi aspekti su zaista bitni i za razumijevanje njenog stvaralaštva jer su poslužili kao osnovica mnogim pričama, podrazumijevao je dosta seljenja, širom Amerike, počev od Aljaske, gdje je rođena, preko El Pasa, gdje je provela dio djetinjstva, a tu je i boravak u Čileu, gdje je otišla s porodicom nakon očevog povratka iz rata, kao i kasniji boravci u Nju Meksiku, Meksiku, Kaliforniji i Koloradu. Njeno pisanje inspirisano je upravo predstavljanjem života u ovim različitim okruženjima, dugogodišnjim problemima sa alkoholizmom, neuspjelim brakovima, raznim poslovima kojima se u životu bavila i najrazličitijim profilima ljudi s kojima je dolazila u dodir.

Tokom života nije stekla naročitu popularnost kad je riječ o prijemu napisanog, a najveći preokret u tome predstavljalo je upravo objavljivanje zbirke o kojoj vam pišem. Dakle, zbirka odabranih priča objavljena je 11 godina nakon autorkine smrti, brzo po objavljivanju dolazi do New York Times bestseler liste i uskoro se prodaje u tiražu većem nego sve njene zbirke prije toga zajedno. I koliko god da je ovakva popularnost sjajna, jer na neki način garantuje da će se glas o ovoj sjajnoj književnici proširiti što je više i dalje moguće, toliko je teško ne osjetiti i neku vrstu nepravde što se sve to dešava sada, a ne u periodu kada je ona stvarala i živjela. 

Zbirka A Manual for Cleaning Women sadrži nešto malo preko 40 izabranih priča, kojima prethode dva predgovora, za koje su zaslužni L. Dejvis i S. Emerson. Životno iskustvo autorke definitivno predstavlja glavnu bazu narativnim svjetovima koje gradi, počev od raznih poslova kojima se bavila, bili to poslovi čistačice, medicinske sestre ili pomoćnice u domovima zdravlja, koji su joj omogućili susret sa različitim profilima ljudi, koji su onda prerasli u čitavu lepezu najrazličitijih likova, uvijek izrazito uvjerljivo konstruisanih. Međutim, slikanje raznih profila ličnosti ili prikaz sopstvene pozicije određene nekim radnim mjestom nikako ne ostaje jedina stvar o kojoj autorka piše. Motivi i teme koji su našli svoje mjesto u redovima njenih priča podrazumijevaju zaista pregršt stvari, počev od vrlo detaljnog i kompleksnog prikazivanja porodičnih odnosa, podrazumijevali oni sestrinske odnose, odnose sa majkom (priča Mama definitivno mi je jedna od onih koje su ostavile najjači utisak), sinovima ili nekim drugim članovima uže i šire familije, uvijek su vrlo slikoviti, uvjerljivi i govore nam mnogo i o samoj junakinji i poziciji koju ona zauzima ili koje se drži. Važno mjesto zauzima i predstavljanje stvarnosti onako kako je ona data i viđena iz pozicije žene, a u okviru te teme i bavljenje npr. pitanjem abortusa (kao u priči Tiger Bites), a tu je i neizostavna tema alkoholizma, prikazivanje svih kriza, pokušaja odvikavanja, atmosfere klinika, mikrosvjetova koji se formiraju oko prodavnica alkohola i uopšte oko zajednice alkoholičara. 

Stilski, Lusija Berlin je zaista autentična. Na momente je gotovo nestvarno koliko jednostavnost i nenametljivost odišu stranicama ove knjige. Iako su to posljednje stvari koje možda očekujete od nekoga čija je startna pozicija kao Lusijina. Jedna od stvari koje su me iz priče u priču neprekidno oduševljavale jeste i ta mogućnost sitnih transformacija, mirkosmjena perspektiva koje su na prvi pogled gotovo neprimjetne, ali već nakon nekoliko priča isplivaju na površinu. Lusija Berlin piše krajnje jednostavno, a tako efektno, ona svijet daje iz svoje perspektive, ali ima razumijevanja za sve svoje likove, ona je surova i svijet koji gradi i koju je njenu ličnost izgradio svakako je surov, ali oko te surovosti ima i blagosti i empatije, pa čak i kad priču završava rečenicom Me… I have no mercy, koja ide u red mojih omiljenih završetaka. Kad smo kod završetaka, oni svakako spadaju među one aspekte priče koje zaista treba izdvojiti. Snaga posljednjih rečenica uvijek dolazi do izražaja iako su same priče uglavnom bez velikih događaja, preokreta i pravih, jasno definisanih krajeva.

Pisanje Lusije Berlin, tako, na neki čudan način, stoji kao glas iz kojeg izbija višeglasje. Autorka nam daje svijet iz perspektive junakinje koja živi lagodno, ali i junakinje koja dospijeva u red marginalizovanih. U ovom drugom slučaju, koliko god da surovost izgleda kao da nadjačava bilo kakav oblik ičega što se može smatrati ljepotom ili toplinom, nema padanja u potpuno očajanje, neka vrsta blagosti uvijek prostruji kroz redove, kao neka mala pohvala životu i svim njegovim sitnicama. S druge strane, koliko nema tog pada u očajanje ili kritikovanja sebe ili svijeta zbog stanja u kojem se zadesila, isto tako nema ni one romantizacije statusa gotovo ili već zaista marginalizovane ličnosti. Lusija Berlin istinski zna kako da krajnju jednostavnost izraza i kompleksnost različitih iskustava transformiše u autentično djelo neupitne vrijednosti, dovoljno prijemčivo, ali i nekad gotovo zastrašujuće okrenuto krajnjim dubinama bića.