Kada je trebalo da odredim koje knjige da nosim sa sobom na odmor, bila sam sigurna za prethodne dvije, Moju genijalnu prijateljicu i Voljenu, ali oko treće sam se dobro premišljala. Prvo sam mislila da to bude još jedna knjiga Elene Ferante (ali do tada je nisam čitala pa nisam bila sigurna da li će mi se uopšte svidjeti i da li ću željeti ići dalje od prvog dijela), onda sam u obzir uzimala neke druge romane koje sam nagomilala u posljednje vrijeme, ali sve je bilo vrlo klimavo. I onda sam se sjetila knjige Medved i Slavuj Ketrin Arden, koju sam kupila u Nišu još tamo nekad krajem aprila, a za koju jednostavno nisam pronalazila vrijeme.
Na ovu knjigu naišla sam prvo nekad i negdje na netu, zainteresovala me iako nisam znala u potpunosti šta od nje da očekujem. Ketrin Arden, autorka ove knjige, koja je samo prvi dio zamišljene trilogije Winternight, rođena je 1987. godine u Ostinu, studirala je francusku i rusku književnost, godinu dana provela u Moskvi, preselila se na Havaje, predavala engleski u Francuskoj, vratila se na Havaje… Dakle, i više nego zanimljiva životna priča i stalne smjene mjesta prebivališta. Dio o boravku u Moskvi i izbor studija svakako objašnjavaju izbor teme romana i to kako je nekome iz Teksasa palo na pamet da se odluči na pisanje jedne ovakve knjige.
Ovaj roman objavljen je 2017. i samo je prvi dio pomenute trilogije Winternight, a nju treba da čine još i romani The Girl in the Tower (objavljen 2018. godine) te The Winter of the Witch (planirano je da bude objavljen 2019. godine). Za objavljivanje ovog prvog dijela kod nas zaslužna je izdavačka kuća Dibidus, a za prevod s engleskog Miroslav Bašić Palković.
Lirska obojenost, bajka za odrasle, epska fantastika, roman o porodici ― ovo su neke od glavnih odrednica na koje se može naići kada se čitaju utisci, kritike, prikazi ove knjige. I sve su do određene mjere tačne, ali nijedna nije sveobuhvatna i potpuno zadovoljavajuća. Da, mi čitamo o životu porodice koja živi na sjeveru srednjovjekovne Rusije, ali ovo je daleko od nečega što bi se moglo odrediti samo kao porodični roman. Da, ovdje ima dosta elemenata mitologije, religije, fantastike i uopšte bajkovitog, ali nije u takvim segmentima suština. Da, lirsko ovdje zauzima bitno mjesto, ali ovo je ipak roman. O čemu je onda uopšte ova knjiga i kako je to o čemu je predstavljeno?
Okosnicu radnje čine životne priče članova porodice koja živi na samom sjeveru Rusije, među kojima se posebno izdvaja Vasilisa Petrovna, ćerka Petra Vladimiroviča. Njena majka, a njegova supruga, umire nakon porođaja, što dovodi do toga da Petar dovede sebi drugu ženu, koja i nije baš najnaklonjenija Vasji. Da, ovdje naziremo trag Pepeljuga momenta, ali ćerka Petra i Ane, njegove nove supruge, ne uklapa se u kontekst takve priče i ostvaruje vrlo fin odnos sa Vasilisom. Vasilisa, djevojčica koja treba da predstavlja oličenje svoje majke, jedino njeno dijete koje će biti kao i ona, raste i polako uočava svoju izmještenost i posebnost. Naime, kao i njena majka, ona ima sposobnost da komunicira sa svim bićima koja pripadaju svijetu ruskog i uopšte slovenskog folklora. Ta posebna moć pokazaće se i kao nit koja povezuje Vasju s njenom maćehom, ali ne baš na način koji bi doveo do uspostavljanja nekog prisnijeg odnosa među njima.
Dok sa jedne strane čitamo o državnim i društvenim previranjima i promjenama u Rusiji tog perioda, o ratovima, rodbinskim i prijateljskim vezama i savezima, transformacijama na vjerskom planu, smjenama starih i novih običaja, s druge strane čeka nas svijet mitskih bića, neutvrđenih prostorno-vremenskih granica, magijskih moći, snage riječi. Ovaj roman prije svega funkcioniše kao vrlo lijep i slikovit prikaz smjene paganskih običaja i hrišćanskih učenja. Katalog mitskih bića i uopšte običaja ruskog naroda jedna je od zanimljivijih stvari, pogotovo kad pripadate grupi slovenskih naroda te lako uočavate velike sličnosti i iznijansirane razlike među kulturama.
U centru među tim dvjema stranama stavljen je upravo Vasjin lik. Lik djevojčice koja predstavlja sponu između svijeta realnog i magijskog; djevojčice-vještice zelenih očiju, vječito raščupane kose i neuredne odjeće, koja svojom sposobnošću jahanja i bez sedla (kojoj su je podučili sami konji) nadmašuje sve likove u romanu; djevojčice koja doživljava metamorfozu u djevojku koja sve vrijeme korača na razvojnom putu karakterističnom za jednu bajku, ali u ulozi aktivne junakinje, one koja djeluje, koja ima snagu i volju da se suprotstavi, kojoj se pripisuje hrabrost. Cijena za to je izopštenost, izmještenost iz zajednice u kojoj je rasla, ali koju svakako nadrasta. Ali nagrada je život kakav sama bira. Nagrada za čitaoce: junakinja koja aktivno učestvuje u kreiranju svog puta u romanu koji objedinjuje bajkovito, oslikavanje atmosfere srednjeg vijeka, folklorno, istorijsko:
Aljoša se zablenu u sestru. Ti stvarno jesi luda, Vasja.
Nasmejala se, ali joj suze ipak pomutiše oči. Skroz, rekla je. Ali ću se izboriti za sopstvenu slobodu, Aljoša. Zar sumnjaš u mene?
***
Čitavog su mi života govorili idi tamo i dođi vamo. Govore mi kako da živim i kako treba da umrem. Moram biti sluškinja nekom muškarcu i kobila koja će udovoljavati njegovom užitku, ili se moram sakriti iza zidina i predati svoje telo ledenom, ćutljivom bogu. Pošla bih i u samo grotlo pakla ako bi to bio put po mom izboru. Radije bih sutra umrla u šumi nego proživela stotinu godina nametnutog života.
Dakle, u Medvedu i Slavuju prožimaju se istorijsko (u određenoj mjeri prilagođeni potrebama narativa) i folklorno, nižu se smjene i metamorfoze koje su zadesile narod, ukrštanje potrebe za očuvanjem i poboljšanjem, likovi poput rusalki, domovika, banika, vodenjaka i pop koji dolazi u selo s namjerom da umjesto njih narodu definitivno približi hrišćanstvo, ugovoreni brakovi među bogatim porodicama i veze među mitskim bićima, borbe na društvenom i državnom planu te bitke u sferi svijeta fantastike. Katalog mitskih bića nije teško pratiti, jer se daju detaljna pojašnjenja svaki put kada se u priču uvodi neki novi lik (što nekada zna biti i malo zamorno, jer prekida nit čitanja), a čak se i izborom fonta nastojala na neki način upotpuniti atmosfera vremena o kojem se piše (mada je na samom početku čitanja bilo malo teško samo navikavanje na takav font). I da, priča jeste zasnovana na mnogim tipiziranim likovima i situacijama, ali su do određene mjere, manje ili više uspješno, prilagođeni novom pogledu autorke na takve stvari. Sad nam ostaje da čekamo nastavke i vidimo u kojem će se pravcu priča granati te da li će se više ići ka nekim originalnijim rješenjima i da li će priča imati snagu da ponudi nova i uspješna rješenja zasnovana na okviru koji je postavljen ovom prvom knjigom.
Leave a Reply