Predstavljanje knjige Edipe, care autorke koja stoji iza pseudonima Jasna Dovoljno tema je današnjeg posta, a kako je riječ o novoj knjizi jedne nove izdavačke kuće, mislim da je red da sa predstavljanjem krenemo na malo širem planu.
Knjigu je objavila Silesija, beogradska izdavačka kuća koja, kako sami kažu, objavljuje uglavnom humoristične knjige i stripove, stavljajući u prvi plan neafirmisane domaće autore. Nedavno su raspisali i konkurs za smiješnu priču, a one najduhovitije ući će u zbornik koji treba da bude objavljen do kraja godine. Ako vas je ovo već zainteresovalo, više informacija o ovoj izdavačkoj kući, kao i o raspisanom konkursu, možete pronaći na njihovom sajtu www.silesija.com. No, da se vratimo pisanju o samoj knjizi.
Edipe, care prva je objavljena knjiga autorke Jasne Dovoljno i definitivno se uklapa u Silesijin koncept humoristične književnosti. Riječ je o zbirci kratkih priča, mahom duhovitog karaktera, propraćenih i ilustracijama, koje tematizuju muško-ženske odnose, stavljajući akcenat na pitanje i problematiku, kako je donekle i samim naslovom signalizovano, Frojdove teorije o Edipovom kompleksu.
Priče su nevelike obimom, a objedinjuje ih to što su date iz perspektive junakinje koja se iz priče u priču susreće sa novim muškim likovima i pokušava da sagleda i shvati prirodu i probleme tih susreta i odnosa koji iz njih izrastaju. Može se reći da su priče predstavljene kao svojevrsni katalog situacija i likova. Opisane situacije i likovi svakodnevni su, nepretenciozno predstavljeni, pojednostavljeni, nekada, u smjehovnom duhu, i te kako karikirani. Junakinja koju pratimo nailazi tako na muškarce koje je specifičan odnos sa majkom odredio doživotno, a što kao posljedicu nudi lepezu ishoda koji su, makar na svojoj površini, izrazito komični. Tu su se našli muškarci koji i dalje žive sa svojim majkama i kojima one u potpunosti upravljaju, muškarci nesposobni za ozbiljne veze, zarobljeni u tijelu dječaka, muškarci koje plaši napuštanje ili oni koji u svakoj djevojci bezuspješno traže svoju mamu. Našli su se u ovim pričama likovi koji su kao mali majkama predlagali da se uda za njih, oni koji nose maminu sliku u novčaniku i na sastancima izgovaraju riječi „moja mama“ preko trideset puta, pjesnici u pokušaju, oni koji vuku na Hamberta Hamberta, robota ili im je ideal Korto Malteze, a junakinja je na njih imala reakcije u vidu potrebe za bježanjem (a i samog bježanja), zaprepašćenja, razočaranja, šokiranja.
U prvi plan svakako izbija komičnost opisanih situacija, ali muški likovi nisu samo ismijani, bez bilo kakvog pokušaja razumijevanja. Često će se priče završavati junakinjinim pokušajem da shvati razloge koji su doveli do takvog ponašanja ili raspleta:
Nastavih razgovor sama sa sobom – u sebi. Da… ne duva u jogurt, već u sve što je belo i liči na mleko ili mlečni proizvod, U tom trenutku sam bila ophrvana saosećanjem prema njemu, jer je posle takvog iskustva čoveku teško da se resetuje i ostavi to iza sebe. Ipak se prvobitni odnos poverenja uspostavlja sa majkom. Ako tu krene naopako, kakva je šansa za dalje? I da li je uopšte ima?
Niz ovih priča završava tekstom Ponešto za kraj, u kojem se čitaocima daje osvrt na osnovni problem opisan u ovoj knjizi, ali i ukratko predstavljen antropološki pogled na začarani krug biranja partnera, rađanja sinova i njihovog odgajanja, ali se i u tom dijelu zadržava duh komičnog, sadržan u završnim riječima: „A možda je ovo samo ironični omaž Frojdu.“
Ako volite smjehovno u pisanju, prikazivanje savremenih svakodnevnih situacija i pisanje o problemima muško-ženskih odnosa uz dobru dozu komičnog, onda bi vam ova knjiga mogla biti zanimljiva, tako da obavezno posjetite Silesijin sajt, gdje možete pročitati i nekoliko odlomaka i steći bolji i potpuniji utisak o ovim pričama.
______________________________
* Ovaj post nastao je u saradnji sa izdavačkom kućom Silesija.
Leave a Reply