Chimamanda Ngozi Adichie: We Should All Be Feminists

          Nigerijka Chimamanda Ngozi Adichie autorka je čija su djela prevedena na 30 jezika. Napisala je romane Amerikana, Pola žutog sunca i Purpurni hibiskus, zbirku 12 priča Drhtaj, a ono što je predmet ovog teksta jeste njena knjiga We Should All Be Feminists, nastala na osnovu govora koji je održala na TEDxEuston. We Should All Be Feminists je obimom skromna knjga čiji naslov jasno ukazuje na pitanje koje se u njoj problematizuje. Ono što naslov ne govori jeste to na koji način se tom pitanju, u stvari, prilazi.

Ovaj knjižurak (knjiga jedva prelazi veličinu dlana i nemoguće je savladati nagon da se iskoristi baš ova riječ) prikazuje niz raznorodnih životnih situacija koje suštinski opravdavaju potrebu da se o feminizmu govori, počevši od isticanja brojnih stereotipnih slika koje ovaj pojam vuče za sobom (zbog kojih autorka, uz prizvuk ironije, ima potrebu da pojmu dodaje različite odrednice – ne bi li time zadovoljila one koji uvijek imaju potrebu da ukažu na nedostatke ili besmislenost onoga o čemu ona ovdje piše, tj. govori).

Anyway, since feminism was un-African, I decided I would now call myself a Happy African Feminist. Then a dear friend told me that calling myself a feminist meant that I hated men. So I decided I would now be a Happy African Feminist Who Does Not Hate Men. At some point I was a Happy African Feminist Who Does Not Hate Men And Who Likes To Wear Lip Gloss And High Heals For Herself And Not For Men.

     Slijedi pominjanje niza događaja koji su autorku uvjerili da pitanja feminizma nisu prevaziđena stvar, nešto što je postalo suvišno onog trenutka kad je ženama dato pravo da glasaju, pa tako piše o trenucima kada se od nje nije očekivalo da plaća (samo zato što je pored nje bio muškarac), kada muškarcu pored nje biva zahvaljeno za novac koji je ona dala, kada konobari pozdravljaju samo muški dio para koji ulazi u restoran, kada neudate žene nose prsten samo da bi imale poštovanje zajednice. Mnoštvo je takvih sličica spojenih u mozaik koji predstavlja stvarne i aktuelne probleme sadašnjice, probleme koji nisu stvar prošlog vremena.

     Nije ovo knjiga koje će čitaocu prikazati istoriju feminističkog pokreta ili razvoj akademskog feminizma i time opravdati njihovo postojanje. Upravo u jednostavnosti na kojoj je sačinjena leži njena ljepota. Autorka na primjerima odnosa odraslih prema dječacima i djevojčicama objašnjava problem navikavanja i prihvatanja kao normalnog onoga što se svakodnevno viđa. Običaj da se neravnopravan odnos između žena i muškaraca objašnjava time kako i ženke majmuna znaju da se poklanjaju mužjacima izvrće jednostavnim iznošenjem toga da majmuni žive na drveću i jedu gliste, a mi – pa i ne baš. Ne pristaje ni na tezu o podređenosti žena kao sastavnom dijelu neke kulture (jer kulture se mijenjaju, što potvrđuje primjerom o ubijanju blizanaca u određenim kulturama – od čega se danas odustalo).

     Riječ je o jednostavno pisanoj knjizi koja se bavi prikazivanjem i problematizovanjem jedne složene pojave, bez napadnosti i agresivnosti pri iznošenju stavova. Neko će možda reći da je ono o čemu ona piše očigledno, banalno, pojednostavljeno gotovo do dječjeg nivoa, kako otkriva toplu vodu. Upravo primjerima iz svakodnevice i iz sopstvenog života, autorka potvrđuje da je problem o kojem piše i te kako aktuelan i prisutan i da bi se riješio potrebno ga je prvo uočiti u mnogim njegovim vidovima i sferama života, razumjeti, a onda rješavati. Jednostavnost izgleda kao prilično dobra stvar kada želite pomoći nekome da nešto uoči i shvati i makar zbog toga bi vrijedilo pročitati ovu knjigu.

• Knjiga We Should All Be Feminists je dostupna na stranici Book Depository.