Sa pričama Magdalene Blažević susrela sam se taman nekad tokom festivala Imperativ 2020. godine, na kojem je i gostovala. Pronalazila sam ih i čitala, na preporuku različitih ljudi, na raznim književnim portalima i časopisima i uvijek ostajala ni manje ni više nego oduševljena onim što bih pročitala. Zbog toga mi je bilo neizmjerno drago kad sam saznala da njena zbirka priča „Svetkovina“ upravo nekad tada i treba da bude objavljena. Možda mi je trebalo malo više vremena da dođem do knjige, ali kad jesam – znala sam da sve drugo ostavljam sa strane. Evo zašto je ovo knjiga na koju zaista treba obratiti pažnju.
O kakvoj je zbirci riječ?
Kao što rekoh, zbirka priča „Svetkovina“ objavljena je 2020. godine, u izdanju Frakture, a potom, za tržište Srbije, u izdanju Kontrast izdavaštva. Broji dvadeset pet priča koje nisu dalje dijeljene u neke posebne cjeline, ali odluka da se povežu u jednu knjigu i više je nego opravdana jer ih sve u isti kontekst smješta izbor tema i tačaka gledišta, atmosferičnost prikazanih situacija i jedan nesvakidašnji i autentičan jezički izraz koji zaista odgovara atmosferi kreiranih narativnih svjetova. Njene su priče mahom posvećene ženskom iskustvu, i to onom univerzalnom, koliko god da su možda lokalno obojene. Upravo iz takvih perspektiva, autorka iz priče u priču gradi mreže najrazličitijih međuljudskih odnosa, dotičući se velikih i neiscrpnih tema poput ljubavi, slobode, seksualnosti, nasilja, ludila i smrti.
O kakvim je pričama riječ?
Priča „Uspavanka“, koja otvara zbirku, zapravo u dobroj mjeri nagovještava ritam pripovijedanja i način prikazivanja koji će biti prisutan i u ostatku knjige. Od slike na prvi pogled možda ni po čemu posebnog krivudanja bicikla po poljskom putu, preko slike muže krave, transportujemo se u sferu nešto drugačijih asocijativnih slika – tvrdog ženskog stomaka pred porođaj i ispuhanog muškog uda. One nas, dalje, vode do čina preljube, pa prethodno pomenute slike dobijaju puniji smisao i nova značenja. Imamo junakinju, za koju saznajemo da ima ćerku, a zatim i da je muž opet prevario. Dijelovi teksta ispresijecani su na nekoliko mjesta odjecima uspavanke, ali vrlo brzo nam postaje jasno da ova uspavanka nije ona koja donosi miran san djetetu, ona koja je sama po sebi simbol rođenja, naprotiv, ona je ovdje nagovještaj smrti junakinje. Ovakvo isparčano i fragmentirano građenje atmosfere i situacija, a gdje se istovremeno već početkom da naslutiti kuda sve vodi, prisutno je i u ostalim pričama i doprinosi osjećaju kompaktnosti zbirke kao cjeline.
Magdalena Blažević daje glas ženama koje su nekad žrtve okolnosti, što onih opštih, što onih specifičnijih, nastalih kao rezultat tuđih ili njihovih postupaka, a nekad su to prosto junakinje koje djeluju onako kako znaju ili jedino mogu. One su smještene u ruralne predjele, u svjetove koji počivaju na već davno uspostavljenim pravilima i praksama, svjetove ispunjene odjecima dugo prisutnih vjerovanja i ustaljenih navika, gdje se intimno i lično duboko potiskuje, da bi nekad svom silinom i nezaustavljivo izbilo na površinu. Junakinje ovih priča suočavaju se sa stalnim borbama, tišim ili glasnijim, sa sobom i sa ostalima. Ali koliko god da su ove priče mračne i koliko god da nas vuku u mulj tla po kojem junaci iznova i iznova koračaju, nasuprot tim nasilnim činovima koji su dio svakodnevice junaka i junakinja – poput silovanja, pobačaja, odbacivanja, batina, oduzimanja svojih i tuđih života – ipak stoji svijet ženske želje i žudnje, koji ih, makar u njima samima, čini istinski živima. Taj njihov svijet ujedno je i izvor nekad i jedine naznake sreće, ali i prozor u propast kojoj se ne mogu oduprijeti.
Zašto je „Svetkovina“ zbirka koju ne treba propustiti?
Zbirka priča „Svetkovina“ nije jedna od onih knjiga koje se čtaju za jedno popodne. Težina koju nosi svaka od priča to prosto ne dozvoljava. Ovo je knjiga koja se čita polako, uz uživanje u jednom zaista posebnom i dorađenom jeziku, jeziku koji u dobroj mjeri odudara od onog na šta smo možda navikli u savremenom književnom izražaju, ali i uz grč izazvan suočavanjem s temama koje nam nisu toliko daleko koliko nam se na prvu može učiniti – ni prostorno ni vremenski.
Leave a Reply