Početku ovog teksta vjerovatno bi najviše priličio neki meme iz It’s been a tough few months kolekcije, ali dobro sad, šta da se radi… Septembar i oktobar dva su mjeseca čija je glavna svrha valjda bila ta da shvatimo da je ljeto prošlo, iako nam do mozga nije kako treba stigla ni informacija da je počelo (sad već prelazimo na onaj March – blink – October meme). Evo nekoliko izdvojenih stvari koje su obilježile te i takve dane, počev od više ili manje zanimljivih serija i filmova, preko nekih interesantnih konferencija i definitivno uspostavljene (drum roll pls) rutine vježbanja. Pa da krenemo…
ŠTA SAM TO GLEDALA? Nakupilo se dosta toga što bi valjalo spomenuti. Hajde da počnemo od dokumentarca koji je svima vjerovatno već negdje iskočio i koji je možda većina već i pogledala: The Social Dilemma. Riječ je o Netfliksovom filmu koji je ostvaren kao kombinacija dokumentarnog filma sa igranim dijelovima, a osnovno pitanje kojim se bavi jeste pitanje društvenih mreža, njihove raširenosti i zastupljenosti u našem svakodnevnom životu, kao i različitih problema koji iz takve trenutne situacije proizilaze, počev od pitanja sigurnosti podataka, pogodnog tla za širenje lažnih vijesti i teorija zavjere, preko same zavisnosti, uticaja na samopouzdanje i izgradnju (ne)realnih očekivanja prvenstveno mlađih korisnika… Ovako stavljeno, sve zvuči sjajno, jer sva ova pitanja su i više nego aktuelna, tiču se svih nas, i vjerovatno većina nas ne posjeduje suštinsko funkcionalno znanje o svim aspektima tih pitanja, ali realizacija i nije baš sjajna, jer gotovo sve čega su se u filmu dotakli ostalo je na prilično površnom nivou, čisto uopšteno informativnom, da tako kažem, a igrani segmenti su uspjeli samo da razvodne cijelu priču, bez njih se definitivno moglo. Vrijedi li pogledati? Hm, recimo da da, ako imate osjećaj da ne znate gotovo ništa o svemu tome. Tada bi moglo biti korisno. Da li je zaista riječ o nečem revolucionarnom što će promijeniti način na koji gledamo stvari? Na tom nivou dfinitivno nije.
Hajde da se na trenutak odmaknemo od dokumentarnog programa i pređemo na The Boardwalk Empire, seriju koju gledam već neko vrijeme i do čijeg sam kraja došla prethodnog mjeseca. Emitovanje prve sezone ove HBO serije (prevedene kao Carstvo poroka) počelo je još 2010. godine, a snimljeno ih je ukupno pet, pri čemu je posljednja sezona završena 2014. godine. Radnja je smještena, uz manje izuzetke i izlete, u Atlantik Siti, i to u period prohibicije, nakon 1. svjetskog rata. Centralni lik jeste Naki Tompson, kojeg glumi Stiv Bušemi, a koji je zasnovan na ličnosti političara, šerifa i biznismena (khm) Inoka Luisa Džonsona. Korupcija, reketiranja, ubistva, ilegalna proizvodnja, nabavka, prodaja i konzumacija alkohola u periodu prohibicije, odnos javnog i privatnog života, uspon mafije, smjene vođa, sve su ovo neke od centralnih tema serije. Osjeti se da je riječ o seriji koja je snimana prije desetak godina, ali mnogi momenti, pogotovo oni bazirani na humoru i duhovitim opaskama, cijeloj seriji dodaju jednu posebnu notu. Ako niste već gledali, a odlučite da se upustite u ovu avanturu, znajte da vas čeka 56 epizoda, od čega svaka traje nekih pedesetak minuta. Nije malen zalogaj, zna da se otegne, ali drago mi je da nisam odustala od gledanja.
Sakčemo sad na nešto novo što je izazvalo masovne reakcije, a većina nije bila tako sjajna. Opravdano, ako mene pitate. Da, pričamo o Emily in Paris. Jer kako ne spomenuti?! Nova Netfliksova serija od deset relativno kratkih epizoda o mladoj Emili, koja iz Čikaga prelazi u Pariz, kako bi radila u jednoj marketinškoj firmi. Njen dolazak u novi grad praćen je raznim nezgodama koje su rezultat sudara različitih kultura i tu zapravo počinje sve ono što je problematično sa ovom serijom. Odmah da kažem da vjerujem kako niko nije od ove serije očekivao realističnost tipa The Wire ili nečeg sličnog. Pobogu, i očekivali smo seriju za vrijeme čijeg gledanja možemo malo odmoriti mozak i pobjeći od svega što nas okružuje uz krasne snimke Pariza, kroasana, vina i inspirativnih odjevnih kombinacija. Ali šta smo dobili? Haotičnu mješavinu interkulturnih stereotipa, pokušaja humora koji nerijetko izaziva ništa drugo do prevrtanje očima (ljudi, zabrinula sam se u jednom trenutku da će mi ispasti sočiva od tolikog prevrtanja), uz primjese Crazy Rich Asians, The Devil Wears Prada… Ukratko, gledala sam kako vi ne biste morali. A ni kombinacije nisu sad neke. Srce za beretke. Idemo dalje.
Hajde da pričamo o nečemu dobrom, može? Ok, gledala sam David Attenborough: A Life on Our Planet, sjajan dokumentarac o klimatskim promjenama i stanju u kojem se naša planeta nalazi u sadašnjem trenutku. Priča je fenomenalna, snimci su odlični, tu su i foto i video materijali iz prošlih putovanja Dejvida Atenboroa, zaista jedno sveobuhvatno i lijepo zaokruženo, ali i dirljivo ostvarenje. U nekih sat i po vremena, koliko film traje, saznajemo mnoge detalje o stanju u kojem se Zemlja nalazila prije nekoliko decenija kad je riječ o ljudskoj populaciji, ali i svijetu divljine, stanju u kojem se nalazi sad, kao i o mogućim scenarijima koji iz ovog trenutka mogu proisteći, a čije ostvarenje zavisi od našeg ponašanja. Takođe, pored filma, dostupna je i knjiga. A Djevida odnedavno možemo pratiti i na Instagramu.
Držimo se još sfere dokumentaraca. Ako vas zanima nešto o tome kako funkcioniše sve samo ne tako jednostavni sistem glasanja u SAD, onda bi vam mogao biti interesantan dokumentarac iz serijala Explained – Whose Vote Counts. Riječ je o ovogodišnjem Netfliksovom dokumentarcu od ukupno tri episode (The Right to Vote, Can You Buy an Election i Whose Vote Counts), gdje nas u svakoj čeka neko drugi u ulozi naratora: Leonardo Dikaprio, Selena Gomez i Džon Ledžend. Kao što se iz naziva epizoda može zaključiti, pored osnovnih pravila kako system glasanja u Americi funkciniše, autori serijala dotakli su se i drugih važnih pitanja: rasne diskriminacije, oduzimanja i ponovnog dobijanja prava na glasanje, prirode finansiranja predizbornih kampanja…
I da završimo ovaj segment teksta uz malo jednostavnije i lakše teme, tu je još jedan Netfliksov serijal Dream Home Makeover. Riječ je o serijalu posvećenom uređenju prostora i projektima koje je radio Studio McGee. Njihov rad pratim na društvenim mrežama već duže vrijeme i mnogo mi se sviđa njihov stil, tako da mi je i ovaj serijal vrlo lijepo sjeo. Projekti koje su radili zaista su nešto posebno, a kroz sve se prožima i njihova lična priča. Pa tako saznajemo o samim počecima ovog porodičnog posla, koji se na kraju razgranao u dvije zasebne ali međusobno povezane firme, a pored projekata koje rade za svoje klijente, pratimo i veliki projekat uređenja njihovog novog doma. Ako volite ovakve teme, lijepa serija za odmaranje.
DUOCON. Ono što je definitivno obilježilo kraj septembra jeste Duocon, godišnja Duolingo konferencija posvećena pitanjima koja spadaju u sferu učenja i podučavanja jezika, lingvistike uopšte, ali i osnovnih principa i mehanizama na kojima počiva rad Duolingo aplikacije. Ove godine konferencija se održavala 26. septembra i u potpunosti je, svi znamo iz kojih razloga, realizovana kao online događaj. Neki od govornika koji su se našli u ovogodišnjem programu jesu: Luis von Ahn, osnivač i CEO Duolinga, koji je govorio o samoj aplikaciji, od njenih početaka do danas, o sopstvenom iskustvu korištenja, kao i nekim novinama koje se mogu očekivati u narednom periodu; Nicole Holliday, profesorka lingvistike na Univerzitetu u Njujorku, koje je govorila o sociolingvistici i društvenim aspektima usvajanja novog jezika; David Peterson, koji je govorio o sopstvenom iskustvu konstruisanja novih jezika… Kompletan program konferencije moguće je pogledati ovdje. Vjerujte mi, nećete se pokajati.
RUTINA VJEŽBANJA. Da, već malo preko dva mjeseca mogu definitivno reći da sam uspostavila održivu rutinu vježbanja zbog koje mi ne pada mrak na oči i koja mi ne izaziva fizički osjećaj neugodnosti. Da se ne lažemo, ja nikad nisam bila od onih osoba koje uživaju u vježbanju. Jesam znala tu i tamo da se aktiviram, naravno, ali sve je to bilo kratkog vijeka i prilično usiljeno. Znate ono kad vam kažu da je teško natjerati se, ali vrijedi zbog onog osjećaja ispunjenosti i ostvarenosti nakon odrađenog treninga? E pa kod mene nije bilo ni tog osjećaja poslije. Ništa. Samo umor i iscrpljenost. Šta je preokrenulo stvari u mom slučaju? Pa, jednostavna činjenica da se moram fizički aktivirati zbog opšteg zdravstvenog stanja (najbanalnija stvar ikad, znam), ali i mirenje s tim da mi odgovaraju treninzi koje radim kod kuće, po tačnom rasporedu i planu (jer nemam snage, a ni znanja da ja tu nešto kao smišljam i kombinujem vježbe), kao i vježbanje ujutro.
Vježbanje ujutro, čim ustanem, zaista mi neopisivo odgovara. Da, znam da to nije slučaj kod svih, jer mnogima obaveze i rano ustajanje zbog posla ne omogućavaju tako nešto (a nismo baš svi od onih likova iz američkih filmova i serija koji ustaju u pola pet, trče po naselju, svakodnevno peru kosu i piju svježe cijeđeni sok od narandže, pa onda, puni energije i poleta, idu na posao; uh, umorilo me i samo pisanje ovoga). Meni je puno lakše jer odmah na početku dana završim s tim, stvarno imam više energije i snage nego kad to ostavim za naveče, a i potrebno je uložiti puno manje vremena u planiranje ako vježbanje stavite kao prvu stavku ujutro. Jedan od glavnih problema kod vježbanja naveče, osim iscrpljenosti zbog redovnih dnevnih i poslovnih obaveza, kod mene je bio i pokušaj uklapanja završetka posla, termina za barem pola sata treninga i večere, a da ona ne bude tipa u devet naveče. Tako da, ako već imate vremena ujutro, moj vam je savjet da s treningom, ako već želite da ga odradite, završite odmah tad, jer em imate više energije da to odradite kako treba, em ne morate kasnije misliti o tome. Trenutno pratim plan vježbanja Pamele Reif, koja ima svoj YT kanal sa snimljenim vježbe, a na njenom IG profilu mogu se naći besplatni sedmični rasporedi treninga. Za sada sam i te kako zadovoljna, zato i dijelim ovo s vama, možda nekome bude korisno.
Toliko za ovo izdanje mjesečnog dnevnika. Do narednog čitanja!
Leave a Reply