Kim Jiyoung, Born 1982 knjiga je južnokorejske autorke Cho Nam-Joo. Objavljena je 2016. godine i po objavljivanju doživjela je gotovo nevjerovatan uspjeh: prodata je u više od milion primjeraka, prevedena na nekih dvadesetak jezika, prema njoj je urađen i film 2019. godine i smatra se pravom južnokorejskom literarnom senzacijom. U srži romana jeste životna priča naslovne junakinje, koja je rođena krajem 20. vijeka i čije je djetinjstvo, odrastanje, mladost, ali i odraslo doba određeno različitim društvenim shvatanjima, ali i promjenama, makar načelnim, prisutnim u Južnoj Koreji u tom periodu. Upravo se preko različitih epizoda iz života Kim Jiyoung nastoji ilustrovati sveprisutna mizoginija u korejskom društvu. Knjiga je zbog ovako postavljene glavne tematike, kao i trenutka objavljivanja, često određena kao svojevrsni južnokorejski odgovor na cijeli #MeToo pokret. U nastavku teksta slijedi više detalja o tome kako je knjiga zapravo koncipirana i realizovana te kakve je reakcije izazvala, a odmah da kažem da ih je bilo zaista raznovrsnih.
Poglavlja romana, a ima ih ukupno šest, formirana su u skladu s idejom da roman prati više različitih životnih faza junakinje, pa tako na samom početku, lokalizovanom u jesen 2015. godine, upoznajemo Kim Jiyoung, koja tada ima 33 godine, već tri godine je u braku, a prethodne godine je dobila i ćerku. Saznajemo i detalje o njenom zaposlenju, stanu koji iznajmljuju, njenim roditeljima, ali i roditeljima njenog muža. Takođe, već u tom prvom poglavlju otkriva nam se i detalj oko kojeg se i gradi neka vrsta preokreta u životnoj priči ove junakinje: njeno neobično ponašanje koje podrazumijeva stavljanje u uloge raznih drugih ljudi. Vrlo uvjerljivo, što se ogleda prvenstveno na planu govora, ona počinje da se ponaša kao njena majka ili npr. kao njena prijateljica s fakulteta koja je umrla godinu dana ranije. Kim Jiyoung kreće na psihoterapiju, ali priča se dalje ne odvija pravolinijski, već nas autorka vraća prvo u period djetinjstva, tačnije u vrijeme od 1982. do 1994. godine, zatim u period adolescencije, od 1995. do 2000, period ranog odraslog doba, od 2001. do 2011, kao i bračnog života, od 2012. do 2015. godine. Posljednje poglavlje smješteno je u 2016. godinu, a glas i perspektiva su ovdje direktno dati junakinjinom terapeutu, koji zapravo i priča priču o Kim Jiyoung.
Kroz razne epizode, tako, upoznajemo se zapravo s nekim osnovnim karakteristikama života u Južnoj Koreji uopšte: počev od toga kakav je odnos roditelja, ali i ostalih članova porodice, prema sinovima i ćerkama, kakve su im šanse, zavisno do toga da li su muško ili žensko, da steknu visoko obrazovanje, nađu posao i budu adekvatno plaćeni za njegovo obavljanje; saznajemo o tome koliko se razlikuje način života različitih generacija, jer dobijamo i niz detalja o životima junakinjih roditelja i njihovih porodica; saznajemo da li postoji i u kakvom obliku polna diskriminacija kad je riječ o zaposlenju, prilikama za napredovanje, očuvanju radnog mjesta. Glavni tok priče često se prekida, i zapravo potkrepljuje, statističkim podacima, preuzetim iz raznih demografskih istraživanja ili iz novinskih članaka, koji treba da posvjedoče o stanju u Južnoj Koreji kad je riječ o svim ovim, ali i mnogim drugim pitanjima. Pa tako se u jednom trenutku navodi podatak o praksama provjere pola u ranim fazama trudnoće i abortusima u skladu s dobijenim rezultatima u periodu osamdesetih i ranih devedestih godina, što je dovelo do vrlo neuravnotežene demografske slike. Ovakvi podaci jesu veoma važni i svakako daju jednu novu, dokumentarnu i stvarnosnu dimenziju knjizi, ali istovremeno prekidaju narativni tok i čine da knjiga, u cjelini, djeluje kao da leluja na nekoj ne baš pretjerano precizno i pomalo banalno uspostavljenoj granici beletristike i publicistike.
Knjiga je, kao što spomenuh na početku, zaista izazvala dosta reakcija, neke su bile izrazito pozitivne i upućivale su na to da Cho Nam-Joo pokreće neka veoma važna pitanja iz sfere feminizma i odnosa među polovima, dok su drugi knjigu isticali kao primjer pretjerivanja i prikazivanja samo jedne strane, idući čak toliko daleko (spremite se i udahnite duboko) da su iznosili i prijedloge, pa čak i pokrenuli crowdfunding kampanju, da se napiše knjiga koja bi se zvala Kim Ji‑hoon, Born 1990, a koja bi prikazivala i drugu stranu priče, odnosno poslužila kao ilustracija tvrdnje da su i muškarci u podjednako teškoj situaciji i da bivaju izloženi različitim vidovima diskriminacije samo zato što su, je li, khm, muškarci.
Zbog pokretanja vrlo aktuelnih pitanja, kao i zbog svedenosti i jednostavnosti na planu izraza, knjiga je stekla veliku popularnost ne samo u Južnoj Koreji već i u Japanu, Kini, ali i ostatku svijeta, manje-više. Otvaranje raznih pitanja i skretanje pažnje na teme o kojima zaista treba mnogo više razmišljati i na kojima treba raditi ključni je aspekat koji ovu knjigu čini generalno važnom, ali transformacija tih tema i stavova u jedan literarni narativ ipak zaostaje za tom idjeom. Dakle, da svedem svoj utisak na jedan vrlo sažet iskaz, knjiga Kim Jiyoung, born 1982 istovremeno je i važna, ali i pomalo osrednja.
Leave a Reply