Lana Bastašić: Uhvati zeca

Prvi roman Lane Bastašić, koji nije njena prva objavljena knjiga, nosi naziv Uhvati zeca i već u tom naslovu čitaoci dobijaju neku vrstu naznake šta mogu očekivati među koricama ove knjige: intertekstualne veze, potragu, put i lutanja koja ta potraga nosi sa sobom, pokušaj da se dostigne ili uhvati nešto što je teško, ako uopšte ikako, uhvatljivo. Ako prizovemo u sjećanje one čuvene četiri vrste priča po Borhesu, koje ćemo, samo uz neke manje ili veće izmjene, pričati dok je vremena, možemo vidjeti njihovo fino preplitanje i umrežavanje u nitima teksta ovog romana: osvajanje prošlosti i sjećanja kao osvajanje grada, povratak, potraga i žrtva. 

Neke od najčešćih odrednica koje se javljaju kada poželite pročitati nešto o knjizi Uhvati zeca jesu Luis Kerol, Elena Ferante, Balkan, roman o ženskom prijateljstvu, pitanje identiteta… I sve te stavke i te kako ima smisla pomenuti kad se razvije priča o romanu. Roman čine dva velika narativna toka: okvirna priča, koja prati sadašnji trenutak u svijetu likova, kada se dvije prijateljice, Sara i Le(j)la, čuju nakon dvanaest godina razdvojenosti, te umetnuta priča o djetinjstvu, mladosti i odrastanju, koja se gradi na temeljima sjećanja junakinje Sare, kojoj je ujedno pripala i uloga naratora (istina, pitanje pouzdanosti naratora, ili bar aspekta sjećanja, u nekoj je mjeri i upitno, kako nam se to na nekoliko mjesta u romanu predstavlja, ali njen glas je taj koji nas vodi kroz različite tokove priče). Radnja je raspoređena u dvanaest poglavlja, koliko ima i Alisa u Zemlji čuda, s tim da svako poglavlje sadrži dva dijela: dio iz okvirne i dio iz umetnute priče. Kao što se poglavlja iz Uhvati zeca mogu posmatrati kao svojevrsna ogledala prema Alisi, jer i u jednom i u drugom slučaju nailazimo na junakinje koje se probijaju kroz čudesa, koliko god ona ugodna ili neugodna bila, svijeta u kojem su se našle, a koji stoji negdje s druge strane ovog realnog, a gdje bi valjalo dodati i seriju Stranger Things (ko je pročitao knjigu, zna da pomen ove serije nije slučajan), isto tako i svaki dio okvirne priče možemo posmatrati kao ogledalo one umetnute unutar svakog od dvanaest poglavlja.

Umetnuta priča, zasnovana je na sjećanjima junakinje i obuhvata period djetinjstva i period odrastanja, period osnovnoškolskih, srednjoškolskih i fakultetskih dana, period prije, za vrijeme i nakon rata. U tom svijetu dobijamo nacrt prijateljstva koje se razvija među Sarom i Le(j)lom, saznajemo o njihovom zbližavanju i udaljavanju, o proslavama rođendana, prvim menstruacijama, gubljenju nevinosti.

Okvirna priča romana Uhvati zeca smještena je u odsječak vremena koji se dešava dvanaest godina nakon rastanka prijateljica. Sara, koja pokušava izgraditi novi život u Dablinu, prima telefonski poziv u kojem joj Le(j)la, koja se nalazi u Mostaru, govori da je Armin u Beču i da odmah dođe po nju. Ta rečenica poslužila je kao okidač, što za dalji razvoj radnje okvirne priče, koja će u nastavku podrazumijevati susret dviju prijateljica i njihovo putovanje do Beča, što za uvođenje umetnute priče, koja nudi odgovore na pitanja ko je Armin te ko su uopšte Sara i Le(j)la.

Kao što je taj poziv poslužio kao okidač za granjanje narativnih tokova i dalji razvoj ovog sadašnjeg, makar na onom formalnom, površinskom nivou, tako je i motiv zeca iz samog naslova romana poslužio kao jaka spona među tim tokovima, snažan intertekstualni motiv, poveznica koja je svoje mjesto našla kao motiv i u umetnutoj i u okvirnoj priči (u vidu malog bijelog zeca po kojeg su junakinje krenule jednog jutra ili jedne slike u Albertini u Beču), i u naslovu i na kraju (koji nas vodi opet do početka), tj. u gotovo svim ključnim/bitnim mjestima ovog romana. Upravo takvo preplitanje na planu kompozicije, grananja i ukrštanja narativnih tokova, razvoj tematsko-motivske simbolike u najsitnijim detaljima i njeno uklapanje u samu romanesknu strukturu vjerovatno su među najuspješnijim (a sigurno najzanimljivijim) segmentima ove knjige. Kao što Alisa sreće Zeca već na samom početku knjige, za kojim dalje ide kroz svijet u kojem se našla, pa tako sve do završetka priče, tako se i ovaj zec pojavljuje, i prije početka, u naslovu, vuče konce radnje, usmjerava tokove i u određenoj mjeri oblikuje odluke likova, i to sve do samog kraja.

No, da se odmaknemo na trenutak od tog izvrsno zamišljenog kako i da pređemo u sferu onog šta. Ako bi trebalo izdvojiti jednu stavku koja bi poslužila kao verbalizacija toga šta je tematska srž romana, onda to ne bi bili nikakvi zečevi, ženska ili bilo kakva druga prijateljstva, porodični odnosi, ratovi, sukobi, putovanja, bježanja, potrage. To bi bilo pitanje identiteta, u kojem su objedinjene sve te stavke, uz mnoge druge. Put kojim čitalac kreće kada uzme ovu knjigu u ruke nije samo put kojim su krenule junakinje, od Mostara do Beča, nije to ni samo put u prošlost i sjećanja, to je najprije praćenje puta junakinje koja pokušava da shvati sebe i ono što ona jeste; junakinje koja pokušava da se definiše i odredi nezavisno do svega drugog (kada želi da ima nešto samo svoje), ali istovremeno u odnosu na sve sa čim se susreće (jer ulogu sebe gradi i kroz ulogu prijateljice i kroz ulogu ćerke i kroz ulogu učenice/studentkinje i kroz ulogu nečije djevojke i kroz ulogu one koja priča o svemu ovome…). Pa i onda kada želi od toga nečega da pobjegne (bila to slika majke, zemlje koja se raspada ili nečeg trećeg). To objašnjava i zašto je bilo potrebe za mnogim jezičkim momentima u knjizi,  za naglašavanjem toga da prosto imenovanje ili samo puko verbalizovanje nečega ima snagu da određuje, prisvaja, lokalizuje, usmjerava dalji tok dešavanja (bilo to izgubljeno slovo J u imenu ili neko drugo na mesinganoj pločici na kojoj stoji prezime, bilo to naivno nabrajanje omiljenih stvari kao dokaz postojanja ili puka potreba da se italikom u tekstu romana naglase određene riječi).

Pokušavam sve vrijeme da ovim tekstom ne otkrijem previše o samom kraju romana, jer ne bih da nekom kvarim čitanje, ali roman je i zamišljen tako da sve vuče kraju, a kraj opet početku. Roman Uhvati zeca je tako ostvaren kao neko beskrajno hvatanje zeca, novog početka, sebe ili kraja, koji to izgleda nikad nije. Kao što već spomenuh, ideja da se roman konstruiše baš na ovaj način, rekla bih, spada svakako u red najboljih crta ove knjige, uz autorkino izbjegavanje toga da čitaocu ponudi sve na izvolite stalnim pojašnjavanjem situacija i postupaka, na čemu sam i sama beskrajno zahvalna. Spoj toga, ovako oblikovanih motiva i fine simbolike te izbora pitanja koja roman dotiče svakako nudi jedan krajnje zanimljiv literarni rezultat. Da je u nekim segmentima mogao biti možda bolji ― svakako (pogotovo u nekim jezičkim momentima, za koje sam, istina, pomislila i da su možda rezultat izbora junakinje koja dvanaest godina živi u inostranstvu, a gdje mi je posebno ostalo ono ispočetka na početku romana, i to samo zato što je na tako bitnom mjestu), ali da je ovo i više nego uspješno za jedan prvi roman ― e tu dolazi veće svakako od prethodnog. A to se i te kako računa.

Goodreads utiske o ovoj knjizi možete pronaći ovdje.