JER MORAMO IMATI VREMENA I PROSTORA ZA SJAJNE KNJIGE SJAJNIH AUTORKI
Prije dvije godine, u martu, na blogu sam objavila post 27 prijedloga za 27. rođendan, u kojem sam sastavila listu od 20 autorki i njihovih knjiga koje najiskrenije preporučujem apsolutno svima. Današnji post je neka vrsta nastavka te objave, a 8. mart definitivno je idealan datum. Dakle, u ovom tekstu čekaju vas preporuke knjiga, i to 10 naslova 9 sjajnih autorki i nekoliko osnovnih crtica o njihovim romanima, pričama ili poeziji. Većina njih već je spomenuta, jednom ili više puta, na blogu, ali mislila sam da bi bilo zgodno objediniti ih ovako u jedan post. Da ne dužim dalje, slijedi spisak izvanrednih autorki koje definitivno zaslužuju svačiju čitalačku pažnju.
Na samom početku liste, tu je roman Voljena Toni Morison, kojem sam posvetila jedan poseban post na blogu. Riječ je o romanu zasnovanom na priči o ropstvu, oslobođenju, crnačkoj kulturi, ženskosti, majčinstvu i složenosti koja proizilazi iz odnosa među tim (a i mnogim drugim) stavkama, a kao jedno od ključnih pitanja nameće se pitanje krivice. Više o romanu pročitaje ovdje.
Još jedna knjiga, samo sada zbirka priča, o kojoj sam posebno pisala. Ovo je možda moje najveće čitalačko otkriće prethodne godine i zaista koristim svaku priliku da ovu knjiga svima preporučim. Zbirka A Manual for Cleaning Women sadrži nešto malo preko 40 izabranih priča, a motivi i teme koji su našli svoje mjesto podrazumijevaju zaista pregršt stvari, počev od vrlo detaljnog i kompleksnog prikazivanja porodičnih odnosa, predstavljanja stvarnosti onako kako je ona data i viđena iz pozicije žene, a u okviru te teme i bavljenje npr. pitanjem abortusa, a tu je i neizostavna tema alkoholizma, prikazivanje svih kriza, pokušaja odvikavanja, atmosfere klinika, mikrosvjetova koji se formiraju oko prodavnica alkohola i uopšte oko zajednice alkoholičara. Više o knjizi i autorki pročitajte ovdje.
Tu je još jedna sjajna zbirka priča, Nikuda ne idem autorke Rumene Bužarovske, u kojoj je sadržano ukupno šest priča u kojima se na različite načine pristupa pitanjima odlaska i ostajanja, pokušaja prilagođavanja novim sredinama, susretima i sudarima kultura. U centru ove zbirke, na šta upućuje i sam naslov, stoji pitanje identiteta i drugosti, odlaska i ostanka, mogućnosti uspješnog presađivanja vlastitog korijenja, odnos transformacije i (ne)prilagođavanja, izmještenost sa svim što je prati, bila to izmještenost ovdje ili tamo, ili i jedno i drugo. Životi likova nisu nam predstavljeni u njihovoj cjelovitosti, mi bivamo jednostavno naprasno ubačeni u epizodu njihovog života, uz pokoji detalj koji nam objašnjava kako su došli tu gdje jesu i otkud to da mi kao čitaoci vidimo sve što vidimo, ali ništa preko toga. Nema tu ni nekih velikih završnica i dugoročnih projekcija. Kao što smo upali u njihove živote, tako iz njih i iskačemo.
Roman za koji je Tanja Stupar Trifunović dobila Vitalovu nagradu zaista je poseban po tome koliko je samo čiste ogoljenosti i suštine prikazano na njegovim stranama. I koliko su se samo poklopili izbor forme, tema i autorkin primarno lirski stil pisanja. Nakon završetka čitanja ovog romana, nekako postane gotovo kristalno jasno koliko nam nedostaju romani pisani o ženama, iz perspektive žene, romani koji daju jedno žensko viđenje svijeta, viđenje koje vam je tako blisko i koje lako prepoznajete, sa svim njegovim krasnim i tragičnim stranama.
Vraćamo se na teren romana o kojima sam ranije pisala na blogu. Roman Uhvati zeca uvršten je u najuži izbor za NIN-ovu nagradu za najbolji roman objavljen u 2018. godini. Roman čine dva velika narativna toka: okvirna priča, koja prati sadašnji trenutak u svijetu likova, kada se dvije prijateljice, Sara i Le(j)la, čuju nakon dvanaest godina razdvojenosti, te umetnuta priča o djetinjstvu, mladosti i odrastanju, koja se gradi na temeljima sjećanja junakinje Sare, kojoj je ujedno pripala i uloga naratora (istina, pitanje pouzdanosti naratora, ili bar aspekta sjećanja, u nekoj je mjeri i upitno, kako nam se to na nekoliko mjesta u romanu predstavlja, ali njen glas je taj koji nas vodi kroz različite tokove priče). Više o romanu pročitajte ovdje.
Romani Sali Runi možda nisu najbolje od najboljeg što sam pročitala u posljednje vrijeme, ali smatram da su u i te kako važni zbog svoje aktuelnosti i jer zaista na dobar način pružaju uvid u neke savremene tokove književnosti na svjetskom nivou. Kad je riječ o romanu Razgovori s prijateljima, prvo bih spomenula kako Sali Runi, stilski, piše zaista zanimljivo. Zanimljivo u smislu da jednostavnim, čistim, preciznim, ogoljenim izrazom zaista uspijeva uhvatiti trenutak sadašnjice i to je definitivno velika i sjajna stvar. Mnogo mi se svidjelo to kako tu jednostavnost jezika kombinuje s temama koje su definitivno obilježje vremena u kojem živimo (napori koji se ulažu da se shvati sopstveno mjesto u svijetu, odnos prema ljubavi i vezama, ne samo onim ljubavnim, pokušaj razumijevanja alternativnih verzija međuljudskih odnosa i sve kompleksnosti fenomena komunikacije) i što tom kombinacijom uspijeva da gradi likovi koji su zaista slojeviti, uvjerljivi, prepoznatljivi i s kojima se u nekoj mjeri lako poistovjećivati. Da, naravno da nas ti likovi povremeno nerviraju svojim odlukama, postupcima i izgovorenim stavovima i koliko god da nekad izgledaju banalno ili svedeno na neki stereotip (npr. te kao onako u razgovor ubačene reference), to ih samo na još jedan način čini uvjerljivijim. Pobogu, ti likovi imaju dvadesetak godina, takve stvari im priliče 😀 Zaista cijenim to što se neko na ovako posvećen, detaljan i promišljen način uhvatio ukoštac sa svim problemima koji opterećuju mlade danas, što je neko u tome pronašao zaista zanimljiv materijal za pisanje, a posebno cijenim to što u knjizi zaista nema tona koji bi upućivao na neko autorkino osuđivanje sopstvenih likova (koliko god zna da ih stavlja u situacije koje nisu nimalo zavidne), nema onog tako napornog moralisanja, nema konačnih odgovora i dobro/loše ocjena i komentara. Rekla bih da su Normalni ljudi tematski dosta složeniji u odnosu na Razgovore s prijateljima i da je autorka u ovom romanu pokušala tematizovati i odnose među prijateljima i ljubavne odnose i one porodične i pitanje razumijevanja sebe i seksualne odnose i taj problem komunikacije i kako i neki sitni nedostatak u tom kanalu može napraviti dosta štete, što su sve teme razrađene i u prethodnom romanu. Ovdje je sve nekako dublje, mračnije, imamo i to pitanje traume i njenih posljedica, naglašenije pitanje promjene okoline i njene uloge na jedinku, ali i pored svega toga, dosta aspekata je ostalo da lebdi u nekom međuprostoru, a ako nešto lebdi ni tu ni tamo, onda vjerovatno znači da nije baš najsretnije razrađeno i da se možda moglo i bez toga. Sve dobre stvari u vezi s prethodnom knjigom (ogoljenost iskaza, ta gotovo mehanička i hladna preciznost, hvatanje sadašnjice u iskazu) važe i ovdje, ali sve upitne i ne tako dobre stvari koje su se možda mogle nagovijestiti u prethodnoj knjizi ovdje više dolaze do izražaja.
Odabrala sam i dva naslova koje smo objavili u Imprimaturu. Jednu zbirku poezije i jedan roman. Nekoliko sitnih uboda je prva Mihaelina zbirka i u njoj su svoje mjesto našle pjesme u kojima nailazite na Fridu Kalo (između ostalog, to objašnjava i sam naslov knjige), junake meksičkih serija, astečka božanstva, neke svakodnevne detalje, a sve vrlo fino uklopljeno u jednu šarenu, a često vrlo potresnu cjelinu koja ima i te kako smisla i u kojoj se sve pjesme nekako prirodno nadovezuju. Pjesme su i tematski različite i različite dužine, daju se razne perspektive viđenja svijeta i stvarnosti, ali ono što ih objedinjuje jeste jedna fina doza narativnosti, koja bi možda mogla biti zanimljiva čak i onima kojima poezija i nije baš prvi izbor.
Druga knjiga je prevod nagrađivane češke književnice Ane Bolave. Roman U mraku sasvim sigurno ne ide u red knjiga iz kojih izbija događajnost, a istovremeno je pun nekih malih životnih radosti i veoma mračnih momenata. Gotovo nevjerovatno koliko snage se osjeti u redovima posvećenim na prvi pogled jednostavnom skupljanju ljekovitog bilja po češkim livadama i koliko opisivanje takve radnje može reći o nečijem unutrašnjem svijetu, o usamljenosti, bolesti, o odnosima u maloj sredini. Knjiga koja dosta toga ostavlja nejasnim, maglovitim, nedovršenim, ali se to tako uklapa u prirodu junakinje, iz čije perspektive sve i saznajemo, da je to nekako jedini logičan način prikazivanja radnje. Meni lično, knjiga je poslužila kao sjajan primjer da se koliko-toliko pobliže upoznam s tim kako izgleda aktuelna češka književna scena.
Tu je i gotovo nestvarno lijepo pisani roman Yugoslav, jedina knjiga koju je napisala žena, a koja se ove godine našla u najužem krugu za NIN-ovu nagradu. Ana Vučković zaista lijepo piše. To je definitivno glavni moj utisak nakon čitanja ove knjige. Rečenice se fino redaju, ponese vas njihov ritam i shvatite da čitate nešto čemu događajnost uopšte ne nedostaje. Jezik je ovdje i lijek i igra i borba protiv zaborava. Dok čitamo, tako, o nasumično ili ne baš tako nasumično odabranim trenucima i uspomenama koje se tiču oca kojeg više nema, čitamo o životu jedne porodice, o jednom vremenu i prostoru, o jednom novom životu koji je ostao. Možda bih voljela da je ovdje bilo još nečega kad je riječ o samom pisanju ili pristupu tome kako predstaviti ono o čemu se piše, ali i u ovom obliku, knjiga vrlo lijepo funkcioniše.
I za kraj, tu je još pet naslova, koji mogu poslužiti kao neka vrsta ideje šta čitati u nekom narednom periodu. Riječ je o knjigama koje ni sama još nisam stigla pročitati, ali su na vrhu neke moje lične liste. Tu su npr. Daša Drndić, Canzone di guerra (Partizanska knjiga), još jedna knjiga Toni Morison, ali u ovom slučaju riječ je o romanu Najplavlje oko (Darma books), zatim Maja Anđelou i Znam zašto ptica u kavezu peva (Štrik), Imigracije Kaje Malanovske (Arete), kao i Adio kauboju Olje Savičević Ivančević (Sandorf).
Toliko u ovom postu preporuka, a ako ste i sami čitali nešto od ovoga ili imate ideju kojim naslovima upotpuniti ovu listu, pišite u komentarima.
Do narednog čitanja!
Leave a Reply