Nesvakidašnja ljubav prema video-igricama i jedan slučajan (a opet, kako to često biva, sudbinski) susret u bolnici prelomni su momenti u životima Sema i Sejdi, junaka čije sudbine pratimo u romanu „Tomorrow, and Tomorrow, and Tomorrow“. Mi ih, na prvim stranicama knjige, upoznajemo u trenutku kada su oboje već na fakultetima, Sem na Harvardu, a Sejdi na MIT, kada se sreću slučajno nakon godina neviđanja. Međutim, vrlo brzo, vraćamo se u period njihovog djetinjstva, u bolnicu u kojoj su se upoznali, gdje je Sem bio smješten nakon nesreće koja mu je smrskala stopalo i gdje je Sejdi, dolazeći u posjetu bolesnoj sestri, naišla na Sema kako igra „Super Mario Bros“ te odlučila da mu se pridruži. Taj početni skok na vremenskom planu nagovijestiće dinamiku pripovijedanja koja će nas čekati tokom cijele knjige.
“Story of two game designers. The games they make are their lives.”
Ovo su dvije rečenice kojima autorka otvara roman i one u dobroj mjeri ilustruju podlogu za priču koja se iz njih razvija. Dakle, ovo jeste knjiga o dvoje junaka koji ne samo da se bave razvojem i kreiranjem video-igrica već oko toga konstruišu i svoje cjelokupne živote i tome podređuju velike životne odluke. Odnos među njima nije klasični romantični, ali jeste zasnovan na jednom dubokom osjećaju ljubavi i međusobne povezanosti. Njihov odnos je u konstantom procesu razvoja, promjene, pokušaja prevazilaženja raznih prepreka – od ličnih dubokih nesigurnosti i trauma preko različitih vidova nasilja i zlostavljanja s kojima bivaju suočeni pa sve do posljedica uspjeha i slave koje ih sustižu u poslu kojem su se maksimalno posvetili. Iako smo, kao čitaoci, nerijetko vođeni potrebom da ih posmatramo kao dijelove jedne neraskidive cjeline, crte njihovih ipak različitih karaktera često dovode do izbijanja nesuglasica, razdvajanja i udaljavanja, a upravo tu je posebno važna uloga trećeg člana njihovog tima – prvo Semovog, a kasnije i Sejdinog prijatelja – Marksa.
Priča koju nam donosi TTT jeste jedan niz (naizgled) završetaka i ponovnih početaka, a postupci u građenju narativa i pojedini opisi svakodnevnih situacija ili razmišljanja junaka često su takvi da odgovaraju jeziku i idejama gejminga. Autorka se stalno poigrava tim granicama gdje je stvarni život, a gdje svijet igrica, što je ujedno i pitanje koje mori njene junake.
„We are all living, at most, half of a life, she thought. There was the life that you lived, which consisted of the choices you made. And then, there was the other life, the one that was the things you hadn’t chosen. And sometimes, this other life felt as palpable as the one you were living.“
„What I believe to my very core, he conluded, is that virtual worlds can be better than the actual world. They can be more moral, more just, more progressive, more empathetic, and more accomodating of difference. And if they can be, shoudn’t they be?“
Jedan od nazanimljivijih i najuspjelijih aspekata romana svakako jeste to fino i višeslojno uvezivanje odabrane teme o kojoj se piše, jezika koji se koristi i postupaka kojima se narativni svijet gradi. Tako će preispitivanje granica stvarnog, aktualizovanog svijeta u kojem živimo i niza drugih mogućih stvarnosti postati glavna nit koja vodi ovaj roman na jednom dubljem nivou. U skladu s tim će se (re)definisati i uloga stvaralaca (u ovom slučaju programera koji kreiraju igrice):
„What is a programmer?“ Emiliy asked.
„A programmer is a diviner of possible outcomes, and a seer of unseen worlds.“
Na tom planu iščitavamo i naslov samog romana, koji je direktna referenca na Šekspira, u čijem „Magbetu“, u momentu nakon što Siton izvijesti o kraljičinoj smrti, sam Magbet govori sljedeće:
Trebala je docnije umreti.
Bilo bi došlo vreme za tak’u reč.
Sve sutra, i sutra, i sutra! Mili to
Iz dana u dan sitnim korakom
Do zadnjeg slova u knjizi vremena.
Ali dok u „Magbetu“ ovo ponavljanje odrednice „sutra“ aludira na ispraznost i surovost života, kod Gabrijele Zevin to „sutra“ postaje beskonačna mogućnost ponovnog početka, restarta, baš kao i u igricama.
„What is a game? It’s tomorrow, and tomorrow, and tomorrow. It’s the possibility of infinite rebirth, infinite redemption. The idea that if you keep playing, you could win. No loss is permanent, because nothing is permanent ever.“
Ova knjiga Gabrijele Zevin nije se pojavila samo odjednom, niotkuda, kako bi se na prvu možda moglo učiniti. Ona je objavila niz knjiga i sve su međusobno potpuno različite – i porodične drame i distopije i YA romani – od čega su se neke izrazito slabo prodavale, a druge su dosezale rang bestselera. Gabrijela je već i prevođena na srpski. Prije skoro 10 godina objavljen je prevod njene knjige „Sabrana dela Ej Džej Fikrija“. Ipak, nijedna od njenih ranijih knjiga nije doživjela uspjeh kao TTT.
Šta je to što je ovaj naslov učinilo toliko primamljivim najrazličitijim profilima čitalaca? Izgleda da je autorka ovim romanom zaista pogodila mjeru između građenja jedne, na prvom mjestu, pitke i dirljive priče, koja je istovremeno i fino nostalgična i aktuelno moderna, zatim kreiranja višeslojnih likova koji su dovoljno uvjerljivi da ih i zavolite, ali i da vas konstantno nerviraju svojim postupcima, između autentičnosti i oslanjanja na različite književne i vanknjiževne obrasce i predloške, između analitičkog i emocionalnog angažovanja čitalaca, sve vrijeme zadržavajući neku neopterećujuću lakoću pripovijedanja.
DODATNE INFORMACIJE:
Gdje pronaći knjige Gabrijele Zevin: Tomorrow, and Tomorrow, and Tomorrow (Blackwells), Sutra, i sutra, i sutra (Stilus), Sabrana dela Ej Džej Fikrija (Laguna).
Leave a Reply