Češljugar, Dona Tart

Roman „Češljugar“ moj je prvi čitalački susret sa Donom Tart. Riječ je o knjizi koja je objavljena 2013. godine i za koju je autorka, između ostalog, dobila Pulicerovu nagradu za književnost. Prevod kod nas objavljen je 2020. godine, u izdanju Derete, i upravo je pojavljivanje ovog prevoda zapravo kod mene i presudilo da se napokon prihvatim čitanja Done Tart.

O kakvoj je knjizi riječ?

Roman, od skoro 800 strana u prevodu, u svojoj osnovi donosi priču o odrastanju i životu junaka Teodora Dekera, trinaestogodišnjeg dječaka koji se zajedno sa majkom zatekao u muzeju u trenutku kada se u njegovim prostorijama desio bombaški napad. Teodor Deker, za raziliku od svoje majke, taj napad preživljava, ali on ostavlja neizbrisive posljedice na njegovu ličnost. Te posljedice ujedno određuju mnoštvo njegovih kasnijih postupaka i odluka, a samim tim i tok cjelokupnog romana. Prva od tih odluka jeste da iz ruševina muzeja ne izađe praznih ruku, već da, vođen molbom čovjeka koji se zatekao kraj njega u toku napada, i koji je sa sobom vodio riđokosu djevojčicu koja je privukla i zaokupila Dekerovu pažnju, a s kojom ćemo se i na narednim stranama susretatii, uzme i sa sobom ponese jednu neveliku sliku holandskog slikara Karela Fabricijusa, koja je uspjela opčiniti i njegovu majku, koja će uspjeti privuću pažnju mnogih, koja će istovremeno biti simbol nade, sjećanja na ugodnu prošlost i nezaustavljivog posrtanja u propast, i po kojoj je, na kraju kajeva, i sam roman ponio ime – „Češljugar“.

Jedna slika, jedna eksplozija, jedan dječak i mnoštvo odluka i susreta koji čitaoca vode na jedan neobičan put od Njujorka, preko Las Vegasa, do Amsterdama  ispod svog površinskog nivoa događajnosti kriju autorkinu namjeru da napiše roman posvećen umjetnosti i njenoj suštinskoj ulozi u životu čovjeka.

Češljugar – od slike do romana

Hajde da prvo krenemo od samog naslova. Kao što spomenuh,  Dona Tart je za naslov romana odabrala naziv slike holandskog slikara Karela Fabricijusa, koji je živio i stvarao u 17. vijeku i bio jedan od Rembrantovih učenika. Tu je sliku učitala u svoj romaneskni svijet i načinila je jezgrom iz kojeg se granaju događaji i različiti preokreti. Sudbina ove slike i ovog slikara zapravo je vro zgodno umetnuta u radnju romana i nizom nekih paralela povezana sa sudbinom junaka. Naime, kada je Fabricijus imao trideset dvije godine, doživio je nesreću i stradao u jednoj eksploziji magacina baruta u Delftu. Prilikom te eksplozije, uništene su mnoge njegove slike, ali ne i „Češljugar“.

Dalje, što se tiče slike, njen nagovještaj vidi se na samim koricama romana, proviruje iza pocijepanog papira koji sliku okružuje, što je zapravo sjajno idejno rješenje, i te kako u vezi sa samim sadržajem. Slika, ulje na platnu dimenzija 33,5 x 22,8 centimetara, koja datira iz 1654. godine, prikazuje pticu češljugara (tj. štiglića) u prirodnoj veličini (a riječ je o pticama koje su u Holadniji nerijetko znali držati kao kućne ljubimce) kako stoji na vrhu posude koja služi za hranjenje. Lancem koji je jednim krajem zakačen za njegovu nogu, on je vezan za tu kutiju na kojoj stoji. Slika je zapravo bila izgubljena jedno vrijeme, nešto više od dva vijeka, a danas se nalazi u muzeju u Hagu.

Mnogo je detalja iz priče o samoj slici i slikaru koje je autorka vješto uvezala sa pričom o svojim junacima. Upravo je eksplozija jedan od ključnih motiva jer je ujedno označila kraj jedne priče, one stvarne, životne priče slikara Karela Fabricijusa, koji je tokom jedne smrtno stradao, ali i početak romaneskne priče Teodora Dekera, koji upravo nakon eksplozije u muzeju, tokom koje gubi majku, dolazi u posjed naslovnog remek-djela. Baš kao i naslikani češljugar, i Teodor Deker će postati vezan, istina, nešto drugačijim i manje opipljivim lancem, za sve ono što slika sa sobom u njegov život unese.

Nekoliko crtica o radnji i načinu pisanja

Pokušaću u nastavku da se kratko dotaknem određenih važnih momenata u radnji samog romana, više se fokusirajući na odluke i način pisanja same autorke nego na konkretne događaje, tako da se nadam da neću nikome pokvariti buduće iskustvo čitanja.

Uloga naratora pripala je samom junaku Teodoru Dekeru i svi događaji zapravo su nam dati iz njegove perspektive, u vidu njegovog sjećanja na događaje koji su mu odredili život. Teodor Deker djetinjstvo provodi sa majkom i ocem u Njujorku, ali otac ih u jednom trenutku napušta i odlazi, što zapravo samo produbljuje njegovu povezanost sa majkom. Međutim, nakon eksplozije i gubitka majke i nakon uvođenja još nekoliko važnih likova, upravo lik oca postaje važna figura za dalji Dekerov razvoj. Taj ponovni susret s ocem, ovaj put i sa njegovom novom djevojkom Ksandrom, sa sobom nosi i sljedeću veću promjenu u romanu – izmještanje iz Njujorka u Las Vegas, gdje Teodor upoznaje Borisa, koji će mu postati veoma dobar prijatelj i odigrati bitnu ulogu u njegovom životu.

Kad je riječ o ovim dvjema hajde da kažem cjelinama, moram odmah reći da mi je prva, usmjerena na život u Njujorku, bila mnogo zanimljivija i slikovitija. Nakon Teodorovog prelaska u Las Vegas, radnja kao da se odmiče od prethodne narativne linije, u neku ruku se i usporava, ali iako izgleda da gubi vezu sa ranijim segmentom, kasniji događaji će, u nekoj mjeri, pokazati zašto je to privremeno dislociranje bilo potrebno. I da, ako kažem privremeno, to ujedno znači da nakon nekog vremena slijedi i povratak u Njujork. Samo što taj Njujork više nije isti Njurok, iz prostog razloga što ni naš junak, izmijenjen traumom koju stalno proživljava, što prisustvo slike koju nosi sa sobom zapravo samo pojačava, te naviknut na drogu, lijekove i alkohol, više nije isti kao prije odlaska u Vegas. Međutim, povratak u Njujork donijeće mu neke nove stvari, a jedna od njih jeste uplovljavanje u svijet restauracije i trgovine antikvarnim namještajem. Pominjem to jer je važno na više nivoa – kao poveznica sa likovima koji će postati neizostavan dio Teodorovog života, ali i kao neka vrsta portala u svijet ilegalne trgovine umjetničkim djelima.

• 

• 

Šta će se desiti sa slikom, zašto je odlazak u Vegas bio važan, kakvu ulogu će odigrati Boris, kako se Teodor snalazi u svijetu restauracije namještaja, kako se stalni gubici i smrtni ishodi, koji ga prate kud god da ode, odražavaju na njegovo psihičko stanje i pogled na život – samo su neka od pitanja čiji nam se odgovori otkrivaju kako idemo ka završetku romana. A kad već pominjem završetak, odmah da kažem i da ovaj kraj ide u red boljih krajeva na koje sam nailazila. Naime, dok je prvih 700 strana knjige ispunjeno događajima koji se redaju i redaju, promjenama lokacija, uvođenjem novih likova i granjanjem mreža njihovih odnosa, što zapravo i odgovara romanu odrastanja, moj glavni utisak je sve vrijeme bio taj da tu prosto nešto nedostaje. Nedostaje neki nivo ispod ili iznad svega toga koji cijeloj priči daje neki veći smisao. Da, jasno mi je zašto sve ovo mnogima može biti zanimjivo za čitanje, ali nije mi jasno šta se osim toga može dobiti. To je zapravo i glavna mana koju bih pripisala knjizi. Ipak, tu manu ispravlja zaista sjajan kraj, i tu ne mislim na akcioni momenat u Amsterdamu, već na sve ono što zapravo dolazi nakon toga.

Posljednjih tridesetak strana knjige “Češljugar”, na koje je stalo toliko toga suštinski bitnog, nešto su kao deblji premaz na nekoj slici koji prosto ne možete da ne primijetite. U tih tridesetak strana stale su intertekstualne poveznice sa Dostojevskim i pitanjem odnosa dobra i zla, zatim veza sa Prustom i pitanjem odnosa prema umjetničkom djelu, prema originalu i reprodukciji, pa i preispitivanje prirode ljepote, umjetnosti i života uopšte. Upravo iz tih tridesetak posljednjih strana prosto izbija stav koji se spominje i u samoj knjizi – da ono što nam je bitno kod umjetničkih djela koja nas iskreno dirnu nije njihova univerzalnost, već osjećaj koji izazovu u nama, osjećaj da se obraćaju direktno nama, da baš nama nešto otkrivaju. Zahvaljujući ovom kraju, ja sam taj osjećaj s ovom knjigom ipak dobila. Taj kraj, uz sjajne opise Njujorka i njujorškog života te detaljan i nevjerovatno živopisan prikaz slika i komada namještaja s kojima se junak susreće ide u red onog najboljeg što nam se ovdje nudi.

Tih posljednjih tridesetak strana zapravo najjasnije otkrivaju da uloga junaka ovog romana Done Tart nije zapravo pripala samom Teodoru Dekeru, već umjetnosti i onima koji život posvećuju nastojanju da umjetnost i ljepotu sačuvaju i prenesu narednim generacijama. Istinska dirljivost tog završetka u dobroj je mjeri zaista uspjela nadoknaditi sve ono što bih mogla, i pored neupitne zanatske izvježbanosti autorke, nazvati nedostacima u romanu.

„A dok umiremo, dok se uzdižemo iz organskog i ponovo sramotno tonemo u organsko, čast je i privilegija voleti ono što Smrt ne dotiče.“

Gdje nabaviti roman Češljugar?

Englesko izdanje knjige može se naručiti preko sajta Book Depository.

Prevod je dostupan u izdanju Derete, može se pronaći na njihovom sajtu ili u knjižarama širom Srbije i BiH.

Za Banjaluku: knjiga je dostupna u knjižarama Kultura.