Svega se mogu zasititi i svašta mi može dosaditi, ali ono što će me uvijek moći iskreno dirnuti jeste jedna fina priča o odrastanju u najklasičnijem mogućem smislu; roman koji vam nudi iznijansirane likove s kojima se lako zbližiti, likove čije postupke možda ne možete opravdati, ali možete razumjeti; roman koji ne teži nekakvoj posebnoj eksperimentalnosti ili potrebi da se nužno ponudi nešto drastično drugačije, ali koji nudi ono što je suštinski bitno – dobru priču. To je u nekakvim najkraćim crtama bio moj prvi utisak nakon čitanja knjige Shuggie Bain, prvog romana Daglasa Stjuarta, koji je svom autoru donio ni manje ni više nego Bukerovu nagradu.
Roman je, kao i njegov autor, imao zanimljiv životni put. Stjuart je na knjizi radio deset godina, a prva verzija imala je oko 900 strana. Naišla sam u jednom tekstu na podatak da je roman odbijen kod preko 40 izdavačkih kuća, a jedan od glavnih razloga bio je taj što su izdavači smatrali da američke čitaoce (Stjuart je radio u tekstilnoj i modnoj industriji za poznate brendove kao što su Calvin Klein, Ralph Lauren, Banana Republic and Jack Spade, zahvaljujući čemu se preselio iz Škotske u Njujork) teško može privući priča o gej dječaku iz Škotske i njegovoj majci alkoholičarki. Na kraju, roman je ipak objavljen, i to svakako ne u idealnom periodu – na početku pandemije 2020. godine – a sjajne reakcije čitalaca i niz nagrada – knjiga je ušla u uže izbore preko 20 većih književnih nagrada u periodu 2020. i 2021. godine – pokazali su da to definitivno nije bio pogrešan korak.
Kada je riječ o Stjuartovom životnom putu, on umnogome ima sličnosti sa naslovnim junakom njegove knjige: najmlađi od troje djece, majka alkoholičarka, umrla kad mu je bilo 16, oca gotovo nije ni znao… Daglas Stjuart ne krije zasnovanost romaneskne priče na sopstvenom životnom iskustvu, ali uvijek naglašava da ovo nije autobiografska ili kakva memoarska proza. Svoj književni prvenac posvetio je upravo svojoj majci, koja je, na jedan specifičan način, bila prva osoba koja ga je podsticala da piše. Tokom nekih noći, kada je pila, diktirala bi mu svoju autobiografiju, ali gotovo nikad ne bi otišla dalje od dijela s posvetama, u kojem se uvijek spominjala ni manje ni više nego Elizabet Tejlor (ko je čitao roman, zna kakvu ulogu u radnji zauzima upravo ona). Stjuartov roman, iako u naslovu stoji ime dječaka Šagija, u najvećoj mjeri usmjeren je upravo na lik i sudbinu Agnes, Šagijeve majke, a kompleksnost njenog lika iščitava se iz mnogostrukih odnosa koje gradi s drugim likovima – odnosima sa svojim roditeljima, mužem, djecom, okolinom, ali i sopstvenim unutrašnjim previranjima, porivima i demonima.
Roman je podijeljen u pet cjelina, pri čemu okvir narativa čini 1992. godina, kada se dešava radnja prvog i posljednjeg dijela, dok tri središnja poglavlja prate dešavanja 1981, 1982. i 1989. godine i život porodice u različitim dijelovima Glazgova. Jedan sloj romana usmjeren je na sudbine članova porodice Bejn, na njihove želje, težnje, strasti, ali i poteškoće i prepreke na koje nailaze. Njihovi životi opisani su upravo preko njihovih međusobnih relacija, ali ono što im određuje pozadinu jeste kontekst u kojem postoje, a to je srž drugog sloja romana – ekonomski i društveni zastoj u razvoju Glazgova osamdesetih godina nakon kolapsa rudarske industrije i proizvodnje čelika. Lagano propadanje radničke klase i uticaj tačerizma na život malog čovjeka u Glazgovu imaju i te kako važnu ulogu u ovom romanu, bilo da se direktno pomenu, bilo da se iščitavaju iz postupaka ili riječi junaka.
Dok u okvirnim poglavljima romana, koja su vremenski najkasnije smještena, upoznajemo Šagija, koji je ostao gotovo pa potpuno sam, centralna poglavlja prate njegovo odrastanje, ali i sudbine njegovih brata i sestre, majke Agnes, njegovog oca, nevjernog i nasilnog taksiste po kojem je i dobio ime, njegovih bake i djeda – Agnesinih roditelja – kao i rijetkih prijatelja. Tako se redaju sudbine od kojih je svaka tragična na svoj način. U centru je svakako lik Agnes Bejn i njen alkoholizam. Agnes je predstavljena kao nesvakidašnje lijepa žena, sa stavom, sposobna da se nosi sa najrazličitijim situacijama. Ipak, koliko god da je definišu te odlike, definiše je i njena zavisnost, čije se razmjere daju naslutiti od samog početka, kao i destruktivna veza sa sopstvenim mužem. To je ono što će Agnes odvesti od roditelja u različite dijelove Glazgova i polako ali sigurno udaljiti od svih likova, pa i od sopstvene djece, koja će, jedno po jedno, zaključno sa Šagijem, tražiti spas u prijeko potrebnoj distanci od nje, u (na)puštanju. Dok pratimo priču o Agnes, o njenom odudaranju od okoline, o njenim pijanstvima, odnosima s muškarcima koje nerijetko postaju nasilni, o pokušajima da održi nekakvu naznaku porodice, o njenom koračanju naprijed-nazad na putu suzdržavanja od alkohola, pratimo i život njenog najmlađeg djeteta Šagija, koji joj je najbliži i koji do samog kraja ostaje uz nju. Baš kao što Agnes odudara od okoline u kojoj se našla, tako je odudaranje i izdvajanje ono što karakteriše Šagija, zbog čega je često podvrgnut nasilju i izrugivanju druge djece.
Njih dvoje, tako izdvojeni od svih, pa čak udaljeni i jedno od drugog, ali opet neraskidivo vezani, zapravo nam približavaju sliku grada u kojem žive i društva čiji su sastavni dio, a koje ih stalno odbacuje. Ono što je stajalo nasuprot tom odbacivanju i što je popunjavalo prazninu – koju nije mogla ispuniti ni često usiljena i lažna odlučnost i samouvjerenost koja je odlikovala Agnes i u momentima najvećeg rastrojstva i koju je pokušala približiti Šagiju riječima If I were you, I would keep dancing – bila je ljubav između djeteta i majke i zato je ovaj roman prije priča o ljubavi nego o zavisnosti. Agnes Bain was too rare a thing to let someone else love. I wouldn’t do to leave pieces of her for another man to collect and repair later – govori u jednom poglavlju njen muž i time nam nedvosmisleno nudi objašnjenje za sve svoje popstupke koji su Agnes gurnuli preko ivice, za koju se u jednom periodu svog života još čvrsto držala. Šagiju će jedno gotovo slučajno poznanstvo, uz konačno (na)puštanje, dati priliku da još jednom zapleše, a taj ples je možda njegova jedina mogućnost uzmicanja pred potpunim rasparčavanjem. If I were you, I would keep dancing.
Leave a Reply